Ekološko vinogradarstvo (grč. oikos = kuća, logos = govor), dio znanosti o odnosu živih bića i okoliša u vinogradarstvu. S obzirom da na odnos fizičkog okruženja i živih bića (tzv. ekosustav) sve više utječe čovjek, (općenito svojim aktivnostima, ali i u vinogradarstvu uporabom kem. sredstava u zaštiti i na druge načine), sve su češća upozorenja stručnjaka koji se bave ovom biološkom znanošću (ekolozi, toksikolozi, hidrolozi…) o potrebi sprječavanja takvih štetnih postupaka, o značaju preventivne zaštite i nužnosti unapređenja ekološke svijesti pučanstva. U e. v. težište zaštite je na sadnji otpornih sorata, (među kojima se posebno ističu križanci američke i europske loze od kojih su neki kakvoćom grožđa i vina ravni europskim sortama), zatim podizanju vinograda na izrazitim vinogradarskim položajima (na kojima se bolesti rjeđe pojavljuju ili su slabijeg intenziteta), te primjeni odgovarajuće ampelotehnike i agrotehnike (manjoj bujnosti, što podrazumijeva i manju gnojidbu naročito s dušičnim gnojivima čime se postiže prozračnost sklopa).
Umjesto kem. organskih i često vrlo toksičnih preparata (insekticida, fungicida itd.) s dugom karencom, preporučuju se parafinska ulja, kalijev sapun, Na i K silikat, pripravci na bazi propolisa, te razni biljni ekstrakti, čajevi te drugi preparati na biljnoj osnovi poput piretrina, prirodnog insekticida koji se dobije iz cvijeta buhača (Chrysanthemum cinerariefolium), a koji je kemijski derivat izoprena. Vjerujući u moć prirodnih tvari s fungicidnim učinkom (u tzv. botaničke pesticide, među koje se uvrštavaju i pripravci izrađeni iz preslice, češnjaka, kore quasije i drugih biljaka), i u ravnotežno stanje što se postiže polikulturom i plodoredom (poglavito zatravljivanja vinograda, opravdano tvrdeći kako je upravo „zatravljivanje nosivi stup ekološkog vinogradartva“ i sl.), već su postignuti značajni rezultati u e.v.. Ipak valja istaći da se upotrebom propisima dopuštenih zaštitnih sredstava ne omogućava sigurna i potpuna obrana od bolesti i štetnika i da su u tom smislu ulaganja i rada i sredstava veća, a proizvodnja manja, pa su stoga cijene eko-živežnih namirnica veće. Uz potporu države (u 2004. god. 3000 Kn/ha), i veće prodajne cijene, na organiziranom tržištu (kakvo kod nas nažalost još ne postoji), to se u mnogim razvijenim sredinama uspješno rješava.
Zakonska regulativa i podzakonski akti o ekološkoj poljoprivredi u RH donijeti su 2001., odn. 2002. godine, a njihovu provedbu, kod proizvođača koji se namjeravaju baviti e. v., nadzire šest, od države ovlaštenih, nadzornih stanica, od kojih su samo dvije, za sada, ovlaštene za izdavanje potvrdnica (to su Biopa Osijek i Agribiocert Omišalj), i u ime države odobravaju korištenje zaštitnog znaka, čime uz proizvođača, jamče da je proizvod ekološki ispravan. S obzirom na to da su se neki naši proizvođači već i prije donošenja spomenute zakonske regulative o eko-proizvodnji u RH počeli baviti tim poslom, bili su prisiljeni obratiti se stranim certifikatorima (npr. tvrtkama “Demeter”, “Naturland”) od kojih su dobili određenu potvrdnicu (certifikat) i znak kojim proizvod na tržištu označavaju i sada, ako je on namijenjen izvozu, s tim da njihov rad nadzire jedna od spomenutih naših ovlaštenih institucija.
Uz potrebnu edukaciju proizvođača za takvu proizvodnju, o čemu bi naročito morale brinuti odgovarajuće poljoprivredne savjetodavne službe, valjat će u tom smislu educirati i naše potrošače, koji, dijelom zbog neobaviještenosti, a zasigurno i zbog slabe kupovne moći, za sada tražnjom, odn. kupnjom ne potiču brži razvoj ove djelatnosti. Naime, prema objavljenim podacima na Sajmu ekologije u Čakovcu (studeni 2003.), trenutačno se eko-živežne namirnice proizvode u više od 130 zemalja, u čemu vodeća mjesta zauzimaju Italija, Švicarska, Australija i Južna Amerika. Ukupne certificirane površine u svijetu za eko proizvodnju (raznih polj. proizvoda) na oko 400.000 eko-farmi procjenjuju se na više od 23 milijuna ha. Te eko-površine (u 2005. godini) u odnosu na ukupnu obradivu iznose u Austriji oko 12% i Švicarskoj iznad 10%, a u Italiji oko 8% itd. Italija je, s obzirom na velike urode po količini eko-proizvoda vodeća zemlja u svijetu. Ostatak obradivog tla sve više se privodi tzv. integralnoj zaštiti bilja u kojoj se dopušta uporaba nekih zaštitnih sredstava (iz tzv. zelene i manjim dijelom iz žute liste), i takvom uspješnom obranom od štetnika osigurava normalan urod, po obimu sličan, a cijenom i jeftiniji od onih iz uvjetno rečeno konvencionalne proizvodnje.
U RH je upisnikom (do srpnja 2005. god.) bilo registrirano samo 219 eko-poljoprivrednih gospodarstava koje proizvode eko-polj. proizvode na oko 3500 ha, a to je tek oko 0,17 % od ukupno obradivih površina. Od toga, u vinogradarstvu su (prema izvještaju iz Biope) registrirana (u 2005. god.) samo dva proizvođača, koji provode eko vinogradarski uzgoj, i iz eko grožđa proizvedeno vino stavljaju u promet. To su Branko Čegec na 2,5 ha i PZ “Svirče”. S eko vinogradarskom proizvodnjom krenuli su i naša dva poznata vinara, Antun Plenković i to na površini od 48 ha (koji je i do sada proizvodio eko vina, ali prema švicarskim normama), i Vlado Krauthaker na 1,2 ha, pa s obzirom na ukupne (u statističkom godišnjaku prikazane) vinogradarske površine u RH takva je proizvodnja kod nas (i to ona koja već ide na tržište i ona koja se nalazi u praćenju) čini tek oko 0,086 %. U razdoblju od 2005. do 2013. godine, broj vinogradara koji su prešli na ekološki uzgoj loze i vina značajno je povećan po uzoru n prvog značajnog vinogradara Ivana Enjingija i Vlade Krauthakera, stim da slično tome postupaju i ostali proizvođači regionalne udruge Graševina Croatica (koja do kraja 2013. godine broji 28 članova sa 8300 ha pod rodnim vinogradima) i brojni drugi veći (Belje, Ilok …) i manji (Đuro Šipek i ostali) hrvatski vinogradari i vinari čiji će popis u sastavu ovog teksta biti uskoro objavljen.
