Kultura se pojmovno određenje kao jedan segment sveukupnog ljudskog naslijeđa, odnosno kao dio ukupnosti duhovnih i materijalnih dobara koje je stvorio čovjek na svom dugom razvojnom putu s ciljem da zagospodari prirodnim silama, da živi bolje, udobnije, bogatije, slobodnije pa i duže. Sve definicije kulturu iskazuju kao obilježje samo roda Homo koja obuhvaća suvremenu ljudsku vrstu – čovjeka – Homo sapiens L – te brojne izumrle vrste praljudi.
U materijalnu kulturu svrštavamo sva tvarna dobra uključujući i sredstva za njihovu proizvodnju, a u duhovnu kojoj pripada umno stvaralaštvo s područja običaja, morala, društvenog uređenja, znanstvenog i umjetničkog rada itd. pa lako zaključujemo da između ta dva pojma nije moguće povući oštru granicu.
U raznim razdobljima ljudskog postojanja dosegnut je različit stupanj kulturne (umne i materijalne) razine, a s obzirom na to da svi narodi nisu imali iste prirodne i društvene uvjete i pogodnosti za takav razvoj, ni rezultati nisu posvuda isti. Oni se razlikuju od razdoblja do razdoblja, od kraja do kraja i od naroda do naroda. To je razlog da govorimo, primjerice, o kulturi starog ili ranog srednjeg vijeka i tome slično, o kulturi na tlu nekog kontinenta ili neke regije, te o nacionalnim kulturama.
Valja međutim istaći da su od svih kulturnih čimbenika danas još samo jezik i literatura nacionalni jer su, kao što je to još prije stotinjak godina zapisao A. G. Matoš, obilježena razlikama dotičnih narodnih jezika. Književni stilovi, znanstvene metode, glazbeno stvaralaštvo i mnogi drugi oblici umjetnosti, sve su manje nacionalni.
Nakon ovih nekoliko uvodnih općenitih riječi o kulturi pokušajmo objasniti i odgovoriti na pitanje, što je to vinogradarsko-vinarska kultura.
Ako je kamena sjekira kao oruđe i oružje izraz materijalne (ali i duhovne) kulture kamenog doba, a svemirska i atomska tehnologija plod duhovne i tvarne kulture suvremene ljudske civilizacije, onda je lako razumjeti da su amfora, bačva, čaša i sve do najsuvremenijih elektroničkih linija za punjenje vina i pjenušaca, jednako kao i suvremena proizvodna sredstva za uzgoj vinove loze, dio ukupne tvarne (materijalne) kulture, a narodni običaji, izreke, prirječja (ili prorječja) tj. poslovice, zdravice, pjesništvo itd., te mnogobrojna znanstvena otkrića na području vinogradarstva i vinarstva (od istraživanja loze kao vrste, do biologije, genetike, selekcije itd.), pa sve do pravilne potrošnje vina kao pića, uključujući i lijepo ponašanje za stolom, dio ukupne duhovne vinogradarsko-vinarske kulture.
O zanimljivim i značajnim primjerima vinogradarsko-vinarske kulture, vezanim uz naše krajeve i ljude moglo bi se pričati na dugo i široko. Podsjetimo samo da je prvi pisani spomen o vinskoj bačvi vezan uz otok Krk (davno prije doseljenja Hrvata na ove prostore (49. godine prije Krista) i da je prvi naš pisani (glagoljski) spomenik (Bašćanska ploča nastao oko 1100. godine također na tom otoku) ukrašen lišćem i viticama vinove loze, što je također sve do pred nekoliko godina bio jedinstven primjer u svijetu.
Rijetki su primjeri da se u svečanoj pjesmi u čast domovine spominje vino, kao što je to već punih stotinu dvadeset godina u hrvatskoj himni “Lijepa naša”. Naime, jedna od njezinih kitica glasi:
Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi silni udi,
To je naša domovina!”.
Kultura uzgajanja vinove loze i postupak pretvaranja slatkog soka njezina ploda u opojno piće vino vrlo je stara ali velikim dijelom i konzervativna grana našega gospodarstva. Mnogo toga u toj proizvodnji valja mijenjati i prilagoditi novim tekovinama suvremene znanosti i prakse. Stjecanjem samostalnosti i suverenosti prvi put smo u prilici vinogradarsko-vinarsku kulturu i politiku usmjeravati onako kako to odgovara interesima naše zemlje i naših ljudi. Prelaskom na tržišno gospodarstvo i u nas su stupili na snagu posvuda, u razvijenom svijetu, stoljetnom praksom potvrđeni postulati prema kojima je samo dobro uređeno i bogato seljačko obiteljsko gospodarstvo temeljna jedinica učinkovite poljoprivredne proizvodnje i stožerno mjesto stabilne društvene zajednice. Ti postulati naročito vrijede u vinogradarskoj proizvodnji, gdje su uvjeti rada otežani za plantažnu i mehaniziranu proizvodnju zbog strma i kamenita tla, tj. na tzv. tipičnim ili izrazitim vinogradarskim položajima iz kojih se jedino i mogu dobiti vrhunska vina. A Hrvatska je upravo bogata tim izrazitim terenima i uz to jedinstven primjer u svijetu da se na tako malom prostoru mogu naći tolike raznolikosti podneblja i sortimenta.
I dalje, naša je zemlja iznimno zainteresirana za razvoj turizma, značajnog pokretača sveukupne aktivnosti, a ponudi vina putem ugostiteljstva i trgovine, tim važnim segmentima turističke ponude, pripada posebno mjesto. Prema tome, vinogradarsku i vinarsku kulturu valja promicati ne samo u sferi proizvodnje, već i na planu trgovine, ugostiteljske ponude i prometa tih proizvoda.
Sve je više onih koji shvaćaju značenje vinogradarstva i vinarstva i koji se trude da tu granu gospodarstva unaprijede. Osnivaju se udruge prijatelja trsja i vina, podružnice Hrvatskog sommelier kluba i druga društva kojima je osnovni cilj da uz ugodno druženje njeguju dobre stare vinogradarsko-vinarske običaje (kao sastavnog dijela naše vinogradarsko-vinarske kulture), ali i da potiču primjenu novih tekovina suvremene znanosti i prakse.
Sve je više, dakle onih koji nastoje svoju vinsku kulturu unaprijediti, u čemu značajno mjesto pripada i vinogradarsko-vinarskoj literaturi i publicistici, ne samo među proizvođačima, već jednako tako i među poštovateljima tog plemenitog pića. Takvi se, uz ostalo, zalažu za pravu mjeru u potrošnji vina, nastojeći da nam vino bude sastavni dio jela i važan instrument simfonije ručka i večere i jedan od osnovnih elemenata ugodnog zajedništva. Oni znaju, kako reče prof. Prokop, da će vino samo onda imati dobar biološki i psihološki učinak i da će samo onda pomoći čovjeku da svoje zdravstvene i ljudske probleme lakše riješi, ako se u njegovu uživanju održi razumna mjera.
Vidi: vino u Bibliji, Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, poljoprivredno školstvo.
