Vinotoča

Vinotoča (vinotoč) uz dvorske župane, kapelane i suce, imao je hrvatski kralj Petar Krešimir na svom dvoru i kraljevskog vinotoču (Studeca), kojemu je ime i zvanje kao svjedoka zabilježeno u povelji iz 1069., kojom se otok Maun („koji se prostire u našem dalmatinskom moru”) daruje samostanu sv. Krševana u Zadru. I u mnogim drugim starim dokumentima spominje se vinotoc (tj. vinotoč) i drugi nazivi za ovu časničku dužnost. Hrv. jezikoslovci su za naziv ovog zanimanja zabilježili i predlagali različita imena; umjesto riječi zapisane u cit. Krešimirovoj povelji vinotoc, ona je prevedena kao vinotok i vinotoč, B. Šulek to zanimanje naziva vinotoča, A. Jambrešić vinonosec, A. Kačić vinoslužac. U Zlatnoj knjizi o vinu za to zanimanje upotrijebio sam naziv vinoslužitelj, a D. Raguž, po uzoru na tvorbu drugih sličnih riječi u hrv. jeziku, zalaže se (kao i već cit. B. Šulek) za vinotoča.
Vidi: peharnik, sommelier.