Licul Ranko (1917. – 2010.) je cijenjeni vinogradarski stručnjak koji je početna znanja iz te gospodarske djelatnosti stekao u obitelji (u rodnom istarskom gradiću Roču), a zatim, (nakon nedovršenog studija, kojeg je zbog ratnih prilika bio primoran prekinuti) i u tijeku kraćeg zaposlenja neposredno nakon završenog Drugog svjetskog rata. Na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1947. godine, nakon čega, sada već kao vinogradar sa praktičnim iskustvom, održava vinogradarsko-voćarske tečajeve i sudjeluje na poslovima osnivanja loznih i voćnih rasadnika u Slavoniji. Zahvaljujući ostvarenim rezultatima na tim poslovima, ponuđeno mu je mjesto nastavnika iz vinogradarstva na Srednjoj poljoprivrednoj školi u Poreču (tada zvanom Poljoprivrednom tehnikumu). Zapošljava se 1948.godine na zagrebačkom Agronomskom fakultetu gdje 1961. doktorira, a desetak godina kasnije (točnije 1972., nakon profesora dr. Nikole Šermana) preuzima dužnost redovnog profesora iz vinogradarstva.
Tu je dužnost uspješno obnašao sve do umirovljenja (1983.). Uz nastavnički i znanstveni rad na mnogim područjima vinogradarske struke povremeno objavljuje stručne članke (u Agronomskom glasniku i drugim glasilima), izrađuje studije u programu Međunarodnog ureda za lozu i vino, studije za podizanje novih plantažnih vinograda te radi na zaštiti vrhunskih, kvalitetnih i stolnih vina. Svoje radove objavljuje na Jugoslavenskim vinogradarsko-vinarskim kongresima, a nakon umirovljenja surađuje u brojnim projektima sa znanstvenicima iz Instituta za poljoprivredu i turizam Poreč. Sa profesoricom Dubravkom Premužić objavio je udžbenik Praktično vinogradarstvo i vinarstvo (koje je u razdoblju od 1972. do 1993. imalo sedam izdanja). Jedan je od brojnih autora u kompendiju Zlatna knjiga o vinu i u ediciji Vinogradi i vina Hrvatske.
