Vinogradarsko-vinarski turizam je naziv za putovanje, boravak (i niz drugih odnosa i pojava), pojedinca ili manje odnosno veće skupine osoba (i to najmanje u trajanju od 24 sata i izvan njihova užeg zavičaja) u neka vinorodna područja, ne sa ciljem stjecanja zarade, već upoznavanja tih krajeva i njihovih žitelja s načinom njihova života i proizvodnim aktivnostima. Slušajući izlaganja stručnih vodiča, posjećujući vidikovce iz kojih se vide, kao božjom rukom počešljani nasadi loze, odnosno strpljivim radom vinogradara podignute terase s lozom bez potpornja, prateći tradicijske i suvremene običaje tog kraja, obilazeći npr. vinskim cestama vinarske podrume i eventualno neke druge pogone ili zavičajne muzeje, te kušajući njihove proizvode (grožđe, vina koja se poslužuju uz odgovarajuća jela svojstvena tom kraju itd.), provodi se ugodno vrijeme i stječu utisci koje se trajno pamte.
Vidi: Martinje, Vinkovo, berba grožđa, pilek, crkveni blagdani i vinogradarski i vinarski poslovi, Urban I., Urbanovo, Bela nedeja, Zagrebački festival portugisca.
Tko želi o vinskom turizmu opširnije informacije, neka pročita i slijeći tekst:
Mnogi od naprijed i nepotpuno navedenih oznaka za ovu multidisciplinarnu djelatnost moguće je primijeniti i za ostale oblike, poput vjerskog, seoskog, kongresnog, zdravstvenog ili nekog drugog turizma, od kojih se neki u svijetu i u Hrvatskoj koriste kroz duže, drugi pak kroz kraće proteklo razdoblje. Nijedan od njih nije isključivo vezan uz naziv navedenih i nenavedenih turističkih oblika, već se primjerice vinogradarsko-vinarski turisti upoznaju djelomično i s drugim (arheološkim, povijesnim, kulturnim, sportskim itd.) zanimljivostima kraja u kojem borave.
O nekim osnovama na kojima temelji i na kojima bi se mogao razviti u značajnu djelatnost, uz ostale i naš vinogradarsko-vinarski turizam, u nastavku iznosimo nekoliko primjera:
U Republici Hrvatskoj u kojoj se nalazi svih pet vinogradarskih zona (po A.J.Winkleru, određenih prema zbiru efektivnih temperatura koje se razvrstavaju od onih u kojima je taj zbir manji od 1371, pa sve do onih u kojima je veći od 2205 °C) moguće je uzgajati, po dobi dozrijevanja (skoro sve u svijetu poznate rane odnosno kasne sorte vinove loze. Takav raznolik i izuzetno bogat autohtoni sortiment omogućava po kakvoći proizvodnju raznolikih vina. To je tek jedan detalj koji omogućava zainteresiranim vinogradarsko vinarskim turistima koji posjete Hrvatsku da se upoznaju brojnim pojedinostima ove gospodarske djelatnosti.
U mnogim hrvatskim vinogorjima već se dugi niz godina proslavljaju dani početka rezidbe loze (na dan Svetoga Vinka koje se najčešće naziva Vincekovo, a obavlja 22. veljače svake godine). Dani završetka berbe koji se, ovisno o klimatskim prilikama u tijeku proizvodne godine i ovisno o području, negdje proslavljaju ranije, drugdje koji dan kasnije, a tada se ponegdje bira i vinska kraljica ili ružica, za koju se proglašava ona beračica koja je taj posao obavila najkvalitetnije, koja je kušanjem kadra prepoznati pojedine sorte i koja ima i druge vrline. Kada završi berba i kada se obave u podrumima i kletima brojni poslovi vezani uz vrenje mošta i prvo pretakanje mladog vina (a tada već nastupe i hladnija vremena) proslavlja se Martinje (vezano uz god Svetog Martinana koji se obilježava 11. studenog) kako bi se posebnim ceremonijalom uz pjesmu i prigodna jela (u kontinentalnim krajevima to je pečena purica s štruklama) alkoholno prevreli mošt kušao (degustirao i pio) te proglasio vinom. Naime, od davnina se poglavito u sjeverozapadnim vinogradima Republike Hrvatske, ponajviše u onima što se nalaze u vinogradarskim podregijama Plešivica ali i Zagorje-Međimurje, ali i posvuda tama gdje su se Hrvati doselili nakon krbavske bitke (1493), a to znači i u djelovima republika Slovenija, Austrija, Mađarska i Slovačka, prava vinska slavlja vezuju se uz ovaj blagdan, oko čijeg imena i djela stoljećima prepričavale legende, pjevale pjesme (Došel bu došel Sveti Martin, on bu ga krstil ja bum ga pil) i isticalo da je tek poslije tog datuma (Martinja) vino dobro (što dolazi od latinske Post martinum bonum vinum).
To je samo dio kršćanskih blagdana vezanih uz lozu i vino, a da je upravo ta vjerska zajednica zaslužna i u znatnoj mjeri pridonijela razvoju ove gospodarske djelatnosti govore i brojni drugi primjeri.
Biblija ili Sveto pismo, koje kršćanske zajednice smatraju djelom čovjeka kojem je začetnik Bog, jer se citiraju njegove riječi, svojevrstan je dokument koji govori i o vinogradarstvu i vinarstvu, lozi i vinu. U 39 biblijskih knjiga Starog zavjeta (od ukupno 46) i u 10 knjiga Novog zavjeta (od 27 uvrštenih u Bibliju) riječ vino spominje se 235 puta, riječ vinograd 145, loza 45, grožđe 44, (grozd kao cvat) 18, a vinogradar 10 puta. Ovo se navodi sa željom isticanja zasluga spomenute vjerske zajednica u razvoju ove djelatnosti koje uz brojne pohvale tom piću ističu da je ono „radost srcu i veselje duši“, uz upozorenje „Budi umjeren u jelu i piću.
Da je u životu čovjeka proizvodnja grožđa i iz njega proizvedeno vino imalo izuzetno važnu ulogu, govore i podaci iz predbiblijskih i kasnijijih razdoblja kao i podaci koje nalazimo u književnosti, likovnoj, kazališnoj i glazbenoj umjetnosti u davnom antičkom do suvremenog doba.
Spomenimo bar nekoliko podataka koji na to ukazuju.
Najstariji pisani spomen o božanstvu – zaštitniku loze i vina, bogu Dionizu (Bakhu) seže 3500 godina u prošlost, iz čega logički zaključujemo da je taj mit štovan i davno ranije. Činjenica da antički bogovi, kojima se pripisuju nadnaravna svojstva, nisu nikada živjeli ne umanjuje naše zanimanje da se upoznamo i s tom plemenitom ljudskom težnjom (nastalom u tranucima njihova posebnog duševnog stanja, straha, ljubavi ili gnjeva) s ciljem da se objasni svijet, ali i opiše boga plodnosti i strpljive radinosti kome su se obraćali i koga su štovali.
Uz sačuvana djela i imena velikana antičke kulture (Plutarha, Sofokla, Eshila, Euripida, Aristofana i druge) s razlogom se najčešće spominje Homer koji u svojim epovima Odiseju vino spominje sto dvadeset, a u Ilijadi četrdeset i šest puta. U tim “najvećim tvorevinama grčke i svetske književnosti”, “jela i pića (slađahna, junačka, žarkasta, crvena i crna vina) što smrtni blaguju ljudi”, i vinogradi, čaše, kondiri ili pehari iz kojih su se pili ti slatki nektari, opisuju se i s posebnom ljubavlju hvale, pa se zaključuje da Homer nije samo prikupljao podatke o životu pomoraca, stočara, siromaha, bogataša i drugih osoba ili događaja, koji se u epovima spominju i opisuju, već da je, s obzirom na pokazano njihovo poznavanje, zacijelo bio i njihovim neposrednim sudionikom. To dakako vrijedi i za onaj dio epa što se odnosi na lozu, grožđe i vino, što je uostalom još pred 2000 godina uočio najveći lirski pjesnik Augustova doba, Horacije, tvrdeći kako “hvaleći vino, izdao se vinopija Homer” (“Laudibus arguitur vini vinosus Homerus”).
Jednako kao kod Grka i Latina, tako i kod drugih naroda, brojni književnici i pjesnici opisuju vinograde i (ambrozijska – božanska) vina, a u narodu od davnina žive proričja (poslovice) koje svojom maštovito i neobičnom jezičnom formom i jasnom porukom u nama pobuđuju posebno raspoloženje i poticaj dubljem razmišljanju o njihovu sadržaju. Te poruke, kako reče Pavao Riter Vitezović „u malom sadrže veliki nauk“ i prema Goethe-u „ako se citiraju u pravom trenutku postaju najveće blago“ jer u sebi sadrže značajne poruke i moralne pouke“.
Proslavljajući vinogradarsko-vinarske blagdane i obilazeći krajeve za vrijeme vegetacije i u doba kada te lijepe položaje prekrije snijeg, zainteresirani će se turisti sresti s brojnim zanimljivostima. Jedna od takvih su i kameni stupovi (koje u Hrvatskoj nazivaju pilek, kod Gradišćanskih Hrvata pilj, kod Njemaca Bildstöcke), koja su u prošlosti bila vinogradarima “svakodnevna svetišta i kmetova počivališta”, te putokazi s likom sveca zaštitnika vinogradara i vinara.
U vinogradarskim i u zemljama u kojima prvenstveno zbog klimatskih ili nekih drugih razloga ne postoji radost vlastite berbe i proizvodnje grođa i vina osnivaju se udruge prijatelja grožđa i vina, koje organiziraju vinogradarske stručne ekskurzije i turistička putovanja, obrazovne tečajeve iz područja degustacije i sljubljivanja jela i pića. Svjetka zdravstvena organizacija (SZO, engleski World Health Organization, WHO) sve češće organizira nacionalne i internacionalne simpozije, najčešće pod nazivom vino i zdravlje, na kojima se raspravlja o dobrim i lošim utjecajima potrošnje alkoholnih pića na ljudsko zdravlje.
