U III. izdanju ovog leksikona zapisano je kako se u stranoj stručnoj literaturi z. najčešće opisuje kao kalifornijska plemenita sorta v. l. crnog grožđa iz koje se proizvode vina iznimne kakvoće. Jedan među uzgajivačima ove sorte u Kaliforniji, enolog Miljenko Grgić koji je u svojem zavičaju-Dalmaciji upoznao sortu plavac mali, u pismu koje je uputio autoru ovog leksikona izrazio je još 1970. godine uvjerenje o postojanju morfološke sličnosti i vjerojatne rodbinske veze između ovih sorata (dakle između zinfandela i plavca malog). S obzirom na to da je grožđe i vino ovog kultivara steklo gotovo mitski status, interes za sadnju i potrošnju z. je u stalnom porastu, poglavito u Kaliforniji. Sonoma je Meka zinfandela, Dry Creek Valley, Russian River Valley, Sonoma Valley, neka su od njenih najboljih područja; također Mendocino i Lake Counties, Napa Valley, Paso Robles, te Amador, u podnožju Sierra Nevade, ali i u drugim vinogradarskim područjima SAD (New Meksiko,Texas, Washington), ali i u tzv. novim vinogradarskim zemljama (poput Australije i JAR). Takvo stanje potaklo je i proizvođače i potrošače na pitanje odakle je ta sorta stigla u Ameriku i Kaliforniju i uzgaja li se ona još negdje pod nekim drugim imenom. Znalo se da ona nije američka autohtona sorta, jer na tom kontinentu nije bilo plemenite vinove loze (Vitis vinifere L.), sve dok ju Europljani, nakon Kolumbova otkrića, nisu tamo donijeli. Brojne tvrdnje i pretpostavke što su pokušavale odgovoriti na postavljeno pitanje nailazile su na opravdane prigovore i bile su dvojbene. Primjerice, zaslugom prof. A. Goheena iz kalifornijskog sveučilišta u Davisu, još je 1967. god. utvrđeno da je primitivo isto što i z., ali da taj kultivar bez obzira na činjenicu da se vjerojatno dugi niz godina uzgaja u talijanskoj pokrajini Puglia (gdje su Moliški Hrvati nacionalna manjina), ne pripada talijanskom genocentru i da mu je zacijelo porijeklo s istočnih obala Jadrana.
Nakon što je dr. Petar Maleš (u izdanju Vitagrafa iz Rijeke) 1993. objavio knjigu “Populacija plavca-(plavac mali, zinfandel, primitivo)” i u njoj zaključio da je Dalmacija genocentar plavca malog, da se kod populacije plavca malog pojavljuju određeni tipovi kao rezultat mutacije pupa, selektivnih efekata područja i čovjeka, te da tu populaciju valja promatrati kao smjesu tipova plavca malog-rodnog, plavca malog-velikog i plavca malog-sitnog, te da današnji fond tipova plavca primitivo (Italija) i zinfandel (Kalifornija) potječe iz autohtone populacije koja je nastala u hrvatskoj Dalmaciji, uslijedile su brojna reagiranja. Pišući pogovor cit. knjizi istaknuo sam poznatu činjenicu da je smjer i intenzitet morfoloških promjena kod v. l. u različitim agroekološkim uvjetima raznolik, te da oslanjanje samo na opis pojedinih organa i ploda nije pouzdan podatak za determinaciju pojedine sorte, već za to valja potražiti sigurniji dokaz. Ustvrdio sam da će nakon objavljivanja knjige dr. Maleša biti zanimljivo pratiti reagiranje domaćih i stranih vinogradarskih stručnjaka i da će takva rasprava, kojoj će osnovni cilj biti utvrđivanje znanstvene istine, izravno i neizravno pridonijeti unapređenju naše vinogradarsko-vinarske prakse, ali i popularizirati hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo u cijelosti.
Stručna se javnost zainteresirala za rješenje ove zagonetke i zahvaljujući napredku molekularne biologije i dijela znanosti na polju razvoja metoda genetske identifikacije, riješila enigmu na čiji se odgovor čekalo puno stoljeće. Nakon mukotrpnih istraživanja većeg broja znanstvenika, među kojima posebno valja istaći profesoricu Carole Meredith iz kalifornijskog sveučilišta Davis i naše stručnjake, ampelografa Edija Maletića i genetičara Ivana Pejića, te dr. Jasminku Karoglan Kontić i dr. Nikolu Miroševića s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, ali i dr. Jasenku Piljac, te mr. Ivanu Alpeza i brojne druge, znanstveno je dokazano da je zinfandel, kojega u Dalmaciji zovu crljenak kaštelanski, a na nekim drugim područjima još i tribidrag, pribidrag, grbić (i kao što je već spomenuto u Italiji primitivo) jedan od roditelja (uz sortu dobričić koji se uglavnom uzgaja na otoku Šolti) danas u Dalmaciji najrasprostranjenijeg autohtonog crnog kultivara plavca malog.
O porijeklu kultivara zinfandela, i o luksuznom vinu koje se proizvodi iz njegova grožđa, a kojeg cijeni velik broj potrošača u Kaliforniji i drugim dijelovima svijeta, pisali su mnogi, a pravi put od Carskog botaničkog vrta iz Beča do Long Islanda (1820. zaslugom rasadničara George Gibbsa) i kasnije do Kalifornije, najvjerojatnije 1852. godine (zaslugom Fredericka W. Macondraya, pomorskog kapetana iz Bostona, inače strasnog uzgajivača grožđa i člana tamošnjeg hortikulturnog društva) rekonstruirao je na temelju dokumenata vodeći ekspert za to područje prof. Charles Sullivan u knjizi “Zinfandel, a history of a grape and its wine”. Sad, kada se zna i za njegove istoznačnice, među kojima je ime tribidrag vjerojatno pred oko 500 godina bilo njegovo glavno ime i kada je zaslugom Ambroza Tudora iz splitskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture otkriveno da su tu, nekad vodeću dalmatinsku sortu uzgajali naši uglednici poput Petra Hektorovića, Hanibala Lucića i Marka Marulića, valja očekivati ostvarenje one pretpostavke da će ove, znanstveno utvrđene spoznaje o podrijetlu i putu crljenka kaštelanskog od svoje postojbine Dalmacije do nove domovine Kalifornije potaknuti na izravan i neizravan način unapređenje naše vinarske prakse i popularizirati hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo u cijelosti.
