Na svečanosti održanoj u Glazbenom salonu Dvorca Pejačević u Našicama, ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice Silvija Lučevnjak održala je govor koji je na poseban način povezao vino, povijest i kulturnu baštinu našičkoga kraja. Kroz zanimljive povijesne zapise i priče o obitelji Pejačević, Feričancima, starim vinskim podrumima, frankovki i slavonskoj hrastovini, podsjetila je koliko je vinogradarstvo duboko utkano u povijest ovoga prostora.

Njezin govor donosimo u cijelosti, kao vrijedan prilog razumijevanju vinske baštine Slavonije i ljudi koji su je kroz stoljeća stvarali i čuvali.

Poštovane dame i gospodo, ugledni uzvanici, poštovani članovi Europskog vinskog viteškog reda!

U ime djelatnika Zavičajnog muzeja Našice i u moje osobno ime srdačno vas pozdravljam u Glazbenom salonu Dvorca Pejačević, u prostoru kojim još uvijek odzvanja glazba naše prve hrvatske moderne skladateljice, Dore grofice Pejačević. Ovo je dvorac koji čuva uspomene na jednu od najznačajnijih plemićkih obitelji istočne Hrvatske, obitelj Pejačević, koja je osim Dore iznjedrila i mnoge druge ugledne i zaslužne članove, između kojih i dvojicu hrvatskim banova, Dorinog oca i djeda – Teodora i Ladislava Pejačevića. Naravno, povijest ove obitelji neodvojivo je vezana i uz gospodarski napredak ovoga područja, pa tako i uz dugu tradiciju vinogradarstva i vinarstva na ovome području.

Slavonsko je plemstvo u kulturi uzgoja vinove loze, u odgajanju vrsnih vina i kulturi uživanja u vinu odigrala posebnu ulogu. Pejačevići su dolaskom na ovo područje početkom 18. stoljeća zasigurno zatekli barem nešto vinogradarskih površina, jer u Našicama su franjevci svojim dugim trajanjem od srednjega vijeka osiguravali barem minimalne uvjete za proizvodnju vina, neophodnoga sastojka liturgijskih slavlja.

Iz te bogate riznice naše zavičajne povijesti, dopustite mi u ovoj prigodi izreći tek nekoliko crtica vezanih uz vino.

Našičko i susjedno feričanačko vlastelinstvo bili su vezani čvrstim obiteljskim i prijateljskim vezama kroz više od dva stoljeća. Udajom Antonije grofice Pejačević 1797. godine za Karla pl. Mihalovića, vlasnika feričanačkog vlastelinstva, započelo je vrijeme značajnog razvoja ovoga posjeda. Značajno su unaprijedili i vinogradarstvo, odnosno vinarstvo, na svome posjedu, pa su 1804. podigli veliku gospodarsku zgradu s vinskim podrumom, koja postoji do danas, kao jedan od najstarijih vinskih podruma ovoga dijela Hrvatske. Objekt je i danas u primarnoj funkciji i poznat je pod imenom Stari podrum, na zapadnom ulazu u Feričance, a još i danas čuvena feričanačka frankovka dolazi s položaja Goveđa glava, kojeg ćete sutra imati prilike i posjetiti.

Prema pronađenim povijesnim izvorima u vinskom podrumu obitelji Mihalović sredinom 19. stoljeća nalazimo, uz domaća vina, i butelje stranih vina, među kojima se ističe čuvena marka Château Lafitte iz vinarije u okolici mjesta Bordeaux (Francuska), koja je utemeljena još 1763. godine. Na popisu je i šampanjac, koji je tada također morao biti uvozna roba, jer se prvi domaći pjenušac počeo proizvoditi u Slatini 1864., u Tvornici pjenušavog vina kneza Schaumburg-Lippea. Proizvodili su ga od grožđa sorte kadarka, koje je bilo uzgojeno u slatinskim vinogradima, na nekadašnjem posjedu obitelji Pejačević. Prve je trsove grožda ovdje možda posadio nekadašnji vlasnik, Marko Aleksandar barun Pejačević (1694. – 1762.) . On se s novim vinskim sortama susreo još dok je za talijansku plemićku obitelj Odescalchi upravljao njihovim srijemskim posjedom sa sjedištem u Iloku. Na obroncima Fruške gore oni su početkom 18. stoljeća posadili trsove traminca iz južnog Tirola, obnovili i dogradili srednjovjekovne vinske podrume, a bili su i prvi u ovome dijelu svijeta koji vino nisu prodavati u bačvama, već u staklenim bocama.

Ova sjajna tradicija uzgoja vinove loze i proizvodnje vina neodvojivo je povezana s još jednim drugim značajnim produktom našega zavičaja, a to je čuvena hrastova građa iz nepreglednih šuma našičkog vlastelinstva. Industrijska upotreba ovoga prirodnoga blaga započela je na ovome području još u drugoj polovici 19. stoljeća, a u svijetu je poznatno da gotovo nema boljega materijala za vinske bačve od slavonske hrastovine. I upravo u industrijskim pogonima poduzeća DIK Đurđenovac, odnosno u bačvariji koja je započela s radom još 1910., napravljena je 1990. najveća bačva na svijetu zapremine 75.000 litara, od 109 komada dužica koje su prirodno sušene 10 godina. Mislim da je ovaj rekord do danas nenadmašen, a bačva je rađena za potrebe vinarije u Erdutu, gdje se i danas nalazi.

Ovu kratku šetnju kroz povijest završavam zapisom čuvenoga perizijskog filozofa, astronoma, matematičara i književnika, čije smo stihove nedavno pronašli zapisane u Knjizi vina našičkog franjevačkog samostana. U drugoj polovici 20. stoljeća ondje su uredno bilježena sva vina koja su čuvana u samostanskom podrumu, a ti duhoviti i mudri stihovi glase:

Zašto?

Otkako se mjesec sjajnim nebom kreće,

Nitko nije našao blagodati veće

Od vina; čudim se zašto ga prodaju

Kad od njega ništa bolje kupit neće!

Omar Khajam (Rubaije, 12. stoljeće)