Trsna uš (filoksera, žiložder, trsov ušenac) ,stariji znanstveni naziv je Dactulosphaira vitifoliae i Phylloxera vastatrix. (Grčki philloxera znači suho lišće, lat. vastatrix znači uništavač odn. pustošeć. Suvremeni znanstveni naziv je Viteus vitifoliae Fitch. Trsna uš je štetnik (rjeđe i samo kod nekih sorata poput muškata bijelog i cinsaulta crnog i na listu, a redovito) na korijenu europske vinove loze. U Europu je prenijeta iz Amerike, najprije u Englesku (1833.) a sedam godina poslije i u Francusku. Kad je i znanstveno dokazano da je za sušenje i propadanje v. l. odgovoran upravo ovaj štetnik (1868. Planchon, Montpellier), među vinogradarima je zavladala panika. Najstariji zapis o t. u. kod nas je onaj iz Gospodarskog lista (1872.), a prvi napad registriran je u vinogradima Istre (Kortina – Sečovje kraj Pirana 1880.). Zanimljivo je i to da je poznati vinogradarski stručnjak dr. Rossler, koji je ovo i objavio tvrdio da je, prema stanju zaraze i drugih pokazatelja, sigurno kako je t. u. tu bila nazočna pred osam godina. U doba kada još nisu bile provedene organizacijske ni druge mjere borbe protiv trsne uši, nastojalo se je zaustaviti širenje tog štetnika na način da su nadležne državne službe izdavale „odredbe proti širenju philoxere“ i nadzirale njihovu provedbu, pa je tako npr. kada je „konštatovana filoxera u Zdihovu podžupanije jastrebarske i u okićkom vinogorju“, kraljevska zemaljska vlada i to odjel za unutarnje poslove naredio da se promet v.l. (šibe, ključići, slijepci itd.) smije obavljati „samo unutar jedne političke obćine“, zatim „da se težaci, koji su radili u predjelih zaraženih filoxerom ne rabe u zdravih predjelih“, te da se „filoxerom zaraženi vinogradi imaju označiti sukladno odredbi od 15. rujna 1880. visokim motkama s crvenim zastavicama koje se već iz daleka vidjeti mogu“.
Od tada (od 1872. ili 1880. pa do 1912.) i bez obzira na stroge i skupe mjere kojima se je htjelo „zapriečiti“ širenje ušenca, zaraza se proširila po svim našim vinogorjima, na kontinentu i na otocima. O pojavi t. u. u Dalmaciji 1894. (i to na otocima Olibu, Silbi i Pagu) prvi izvještava Matija Dudan. Vinograde Kastavštine filoksera je uništila 1901./1902., Mošćeničke Drage 1906. Najvinorodniji kraj Liburnije (Brseč) bio je pravodobno pripremljen (cijepljenjem na američke podloge) pa, kako kroničari bilježe, nije bilo većih šteta. U Vinodolu, kako u gospodarskom skupnom izvješću iz 1901. godine bilježi Josip Leskovac, upravitelj općine Bribir, dakako samo o stanju bolesti i štetnika na v.l. u toj godini “Ponajprije se pokazala peronospora, pa zatim oidium, a sada i filoksera i to dosta obsežno”.
Na američkoj lozi, nakon što se (u proljeće, kada nastupe povoljne temperaturne prilike iz jajašaca koja su prezimila pod korom) razviju uši koje nasele i napadaju mlado lišće crpeći iz njega sok, (a ono reagira stvaranjem na plojki lista izraslina – šiški, pa se te uši i nazivaju uši šiškarice), slijedi njihova generacija koja seli i napada korijen loze pa se te uši nazivaju korjenašice. Za razliku od am. loze, na kojoj, kao što je opisano taj parazit živi i na korijenu i na listu (ali time ne ugrožava opstanak tih kultivara, na europskoj vinovoj lozi do sada su se štete iskazivale zbog napada uši korjenašica.
U osamdesetim godinama XX. stoljeća u Italiji je zabilježen napad trsnog ušenca i na listu europske vinove loze, a nedugo nakon toga, ta je pojava zabilježena i u Hrvatskoj (i to u Istri – kako su izvjestili vinogradarski stručnjaci R. Licul i Đ. Peršurić). Napad trsne uši na listu europske vinove loze prepoznaje se po izraslinama na naličju lista, dakle na donjoj strani lista. U lipnju 2010. godine, autor ovog teksta utvrdio je jaki napad trsne uši na mladim listovima kultivara malvazije i na području Vinodola, a sve to upućuje na mogućnost da se takva pojava uskoro proširi i na druga naša i svjetska vinorodna područja. Ako je trsna uš mutacijom metabolizma postala parazit i na listu plemenite vinove loze, nije isključen ni nastanak njene takve generacije koja bi se hranila i na korijenu američke loze (koja s obzirom na tu okolnost tada više neće biti zaštita europskoj).
Na trsnom uši napadnutom korijenu plemenite vinove loze nastaju karakteristična oštećenja i zadebljanja (na mladim korjenčićima nodoziteti, na starijem veća zadebljanja-tuberoziteti) koja ona (za razliku od am. loze) ne uspjeva zatvoriti stvaranjem plutastog tkiva, pa na tom dijelu tzv. “otvorene rane” korijen počinje truliti, a posljedično tome i cijela biljka propadati. Jedino u pjeskovitim tlima (poput onih na kvarnerskom otoku Susku i na nekim položajima u Podravini) uš se ne može održati, pa je tu moguć njen uzgoj na vlastitom korijenu. U protivnom, jedina uspješna zaštita jest cijepljenje (transplantacija) europske na (za sada) otpornu američku lozu (ili njene križance).
Pojava trsnog ušenca i drugih bolesti na vinovoj lozi nametnula je potrebu osnivanja vinogradarskih i vinarskih stanica i škola kao i uvođenje pokretne nastave po selima. Tako je npr. već 1874. u Poreču osnovana Pokrajinska vinogradarska i voćarska stanica, a 1883. i specijalna vinogradarska i vinarska škola nižeg ranga. Dvadeset godina nakon utemeljenja Pokrajinske vinogradarske i vinarske stanice u Poreču, dekretom austro-ugarskog ministarstva utemeljena je i “Kemično gospodarstvena pokušajna postaja u Splitu” kao znanstvena, ali i obrazovna ustanova i to upravo s ciljem unapređenja dalmatinskog poljodjelstva, poglavito vinogradarstva i vinarstva. Na temeljima ove postaje kasnije se je razvio Institut za jadranske kulture, koji i sada djeluje na unapređenju proizvodnje i kontroli tehnološke ispravnosti svih proizvoda poljodjelstva. Nakon navedenih pokrajinskih postaja, počeli su se osnivati vinogradarski i voćni rasadnici (npr. u Borongaju kraj Zagreba već 1896. na 200 ha i s proizvodnjom 1.500.000 cijepova/god.), međutim, u to doba tijek obnove vinograda zaostaje u odnosu na brzinu njihova propadanja, pa je tzv. prva obnova vinogradarstva u Hrvatskoj završena tek 1914. Obnovljeno vinogradarstvo nikad više nije dostiglo proizvodnju iz prijašnjega razdoblja.
Vidi:filoksera na listu loze, lozne podloge, korijenjak, cijep, Istra, Hrvatsko primorje i kvarnerski otoci, Dalmacija, Štriga, Čunovečki pl. Alberto Ognjan, Russi, Alexa,.
