Plavac mali crni je najznačajnija i najštićenija hrvatska vinska sorta. S. Bulić u svojoj dalmatinskoj ampelografiji navodi za tu sortu još tridesetak imena, od kojih se najvjerojatnije među vinogradarima zadržao malen broj. U svim je vinogorjima podregije Srednja i južna Dalmacija ovaj kultivar Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) uvršten među dopuštene. Bez obzira na činjenicu da je uzgoj ove sorte od ukupno tri dalmatinske vinogradarske podregije i 23 dalmatinska vinogorja svrstan među dopuštene samo u jednoj podregiji i u 12 vinogorja, nećemo pogriješiti, ako i mi ustvrdimo da je p. m. c. najznačajnija dalmatinska i hrvatska sorta iz koje se proizvodi naše autohtono najpoznatije, kako reče ampelograf Bulić, „vatreno crno vino”.
Na odjelu za vinogradarska istraživanja, koji je osnovao i vodio naš poznati ampelograf Marcel Jelaska (u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, objekt Duilovo, izdvojeni su i praćeni (od 1950. do 1968.) mutanti p. m. c., koje je Jelaska opisao i nazvao: plavac mali veliki, plavac mali slatki, plavac mali rodni, plavac mali rani i plavac mali sivi. U tim privremenim imenima sadržane su i glavne karakteristike navedenih mutanata. U prva dva izdanja leksikona (iz 1992. i 1993.) navedeno je da je “novim istraživanjima..”u populaciji plavca malog utvrđen veći broj klonova, a sada se spominje i osoba koja je taj posao obavila još pred više od pedeset godina.
S obzirom na rečene različitosti (nastale mutacijom), ali i na činjenicu da isti genotip u različitim agroekološkim uvjetima ima drugačija morfološka svojstva (zbog čega je vjerojatno i za p. m. c. nastao spomenuti velik broj istoznačnica), neki su vinogradari tvrdili da su kultivari primitivo (koji se uzgaja u talijanskoj pokrajini Puglia) i zinfandel (koji se uzgaja u kalifornijskim vinorodnim regijama Napa, Sonoma i Central Valley) mutanti ili istoznačnice p. m. c., nalazeći i logičnu pretpostavku kako su u te krajeve prenijeti iz Dalmacije (u Pugliu prilikom bijega Hrvata (sada Moliških) pred Turcima, odnosno u Kaliforniju zaslugom iseljenika nakon pojave bolesti i štetnika na v.l. i propasti dalmatinskog vinogradarstva).
Odgovor na ovo zanimljivo pitanje nastojao je dati i dr. Petar Maleš u knjizi “Populacija plavca” (Vitagraf, Rijeka, 1993.), tvrdeći da je ovaj autohtoni dalmatinski kultivar, izvorište drugih tipova (poput zinfandela i primitiva) koje, kako taj autor tvrdi, valja promatrati kao smjesu tipova što potječu iz populacije nastale u Dalmaciji. Pišući pogovor toj knjizi istaknuo sam kako, prema onoj da “tuđe cijeniš a svojim se dičiš”, imamo pravo tvrditi da sorta vinove loze pronosi ime svoje domovine u kojoj je nastala i onda kada se uzgaja u nekom drugom kraju, tvrdeći tako da će se značaj ove naše sorte u vinogradarskom svijetu višestruko povećati dokaže li se i drugim studijama točnost o postojanju rodbinske veze između plavca malog, zinfandela i primitiva, te zaključio kako će biti zanimljivo pratiti reagiranja domaćih i stranih vinogradarskih stručnjaka, jer će takve studije kojima je temeljni cilj utvrđivanje neoborive znanstvene istine izravno i neizravno pridonijeti unapređenju naše vinogradarske i vinarske prakse, ali i popularizaciji hrvatskog vinogradarstva i vinarstva.
Traženje odgovora na pitanje podrijetla zinfandela, tog, u SAD vrlo popularnog, rasprostranjenog, omiljenog i gospodarski značajnog kultivara traje već desetljećima, a dvojbe, o tome da je to možda jedina autohtona kalifornijska sorta koja pripada europskoj lozi, do one da je taj kultivar podrijetlom iz Mađarske ili Italije, nisu odgovorile na sva postavljena pitanja.
Razvojem molekularne biologije i posebno genetskih postupaka identifikacije te zaslugom profesorice Carole Meredith i njenih suradnika (s University of California Davis) s jedne i dr. Ivana Pejića i dr. Edi Maletića i njihovih suradnika (s Agronomskog fakulteta u Zagrebu) s druge strane definitivno je utvrđeno da je zinfandel roditelj plavcu malom, a nedugo zatim i da je dobričić, (sorta koja se najviše uzgaja na otoku Šolti) njegov drugi roditelj. Na temelju ovih otkrića, već spomenuti naši stručnjaci otpočeli su intezivno pretraživati poglavito sortiment v.l. u području Kaštela, da bi nakon upornog i strpljivog ispitivanja (2001. godine) utvrdili da je dalmatinska autohtona sorta crljenak kaštelanski zapravo ista ona sorta koju u SAD zovu zinfandel, a u Italiji primitivo.
Na temelju pismenih zapisa i neoborivih argumenata u to je vrijeme (2003. god.) svoju knjigu pod naslovom “Zinfandel: A History of a Grape and Its Wine” objavio i prof. Charles Sullivan, te pokazao da je ključiće te loze (uzete u bečkoj carskoj botaničkoj kolekciji) na američki kontinent donio i na otoku Long Island (današnja savezna država New York) posadio George Gibbs, a da je odatle ovaj kultivar (pod sadašnjim kalifornijskim imenom zinfandel) prenijet zaslugom jednog drugog rasadničara (Fredericka W. Macondray-a) u Kaliforniju gdje se sada uzgaja na oko 20.000 ha. Iz naprijed iznijetog proizlazi da je znanstveno dokazano podrijetlo zinfandela i da je zahvaljujući upravo tome dobiven i odgovor o podrijetlu plavca malog. Koji je razlog potaknuo dalmatinske vinogradare i vinare da prigrle križanca (između crljenka i dobričića) kojeg su nazvali plavac mali, a da zapuste uzgoj njihovih roditelja i naročito crljenka kaštelanskog (kojeg u drugim područjima Dalmacije zovu još i tribidrag, pribidrag i grbić) koji je pred više stoljeća bio u Dalmaciji vrlo rasprostranjen i cijenjen kultivar tek valja odgovoriti.
Osnovne karakteristike plavca malog mogle bi se sažeti u sljedećih nekoliko riječi:
Rodnost većine klonova ovog kultivara redovita je i obilna, a otpornost na glavne gljivične bolesti dobra. Bobica p. m. c. ima debelu kožicu, čvrste je građe, s puno šećera (poglavito za p. m. slatki). Kasno zori (III. epoha zriobe). Nekada je (sve do ranog proljeća) korišten kao zobatica, pa se njegovo grožđe, kako je zapisao Stjepan Bulić čak i u bačvama od 600 litara otpremalo na tržište Švicarske i Njemačke. Sada, s obzirom na široku ponudu stolnih kultivara, koje se čuvaju na suvremen način, pakiraju i hladnjačama transportiraju do udaljenih tržišta, to više nije potrebno, pa se ovo spominje kao raritet koji je već i zaboravljen. Sadržaj šećera u grožđu, kao i ostali sastojci o kojima ovisi kakvoća budućeg vina variraju, ovisno o osunčanosti, položaju vinograda i kakvoći tla. Najbolji plavci nastaju na položajima Dingač, Postup, Hvarske plaže (Sveta Nedilja, Ivan Dolac, Jagodna i Medvidbad) odnosno na najizrazitijim vinogradarskim položajima u bračkom, viškom, hvarskom i pelješkom vinogorju, pa se prodaju pod imenima tih položaja ili se nazivaju na neki drugi način.
Vrhunsko vino plavac mali crni (proizvođača PZ Dingač), pod imenom vinorodnog položaja Dingač prvo je hrvatsko (1961.), a vino proizvedeno iz istog kultivara plavca malog crnog (u PZ Postup) s položaja Postup drugo je po redu zaštićeno vino (1967.) u Hrvatskoj, pa i taj podatak govori o iznimnoj kakvoći navedenih specifičnih položaja tih peljeških lokaliteta. Iz grožđa sa spomenutog kontroliranog i ograničenog položaja Dingač vrhunsko vino pod nazivom plavac mali proizvodi i vinarija Grgić-vina d.o.o. Trstenik. Uz navedene proizvođače (PZ Dingač i Grgić-vina d.o.o.) još je osam proizvođača s tog područja dobilo dopuštenje za proizvodnju i stavljanje u promet vrhunskog vina s položaja Dingač. Slično tome, uz spomenutu zadrugu Postup koja je prva provela zaštitu zemljopisnog podrijetla sa istoimenog položaja, još četiri proizvođača imaju dopuštenje za proizvodnju i stavljanje u promet vrhunskog vina s položaja Postup. Vrhunsko vino iz grožđa p. m. c. u vinogorju Pelješac proizvodi se i pod imenom Kneževo vino, a vino izborne berbe s istog položaja na tržištu se pojavljuje pod fantazijskim imenom Carsko vino.
Pravo na oznaku vrhunskog vina stekli su još i plavci s jugozapadnih osunčanih položaja bračkog vinogorja (što se nalaze nedaleko od mjesta Bola i znanog Zlatnog rata). Vrhunska vina iz grožđa p. m. c. iz bračkog vinogorja uz PZ Bol iz Bola dopušteno je proizvoditi i prodavati još dvojici proizvođača.
S vinogorja Hvar, (i to onoga njegovog dijela što se zove Hvarske Plaže, a s položaja Sv. Nedilja, Jagodne, Ivan Dolac i Medvidbad) proizvode se vrhunska vina p.m.c., slično kao i s nekih drugih položaja ovog vinogorja. Vrhunski plavci stižu i iz vinogorja Vis.
Broj kvalitetnih plavaca s oznakom k z p. je znatno veći (trenutni ih je oko tridesetak na tržištu). Razlike u kakvoći navedenih zaštićenih plavaca su uočljive, što je rezultat različitosti mikroklimata, tla, tehnološkog postupka u proizvodnji i doradi, itd. Jednako tako uočljive su i sličnosti među njima, a one se manifestiraju u jakoj do vrlo jakoj alkoholnosti (obično od 12 do 13,5 % vol.), blagoj kiselosti (obično između 4,5 i 5,5 g/l), gustoći i stasitosti (visok sadržaj suhog ekstrakta i do 26 g/l).
Tipični plavci su izrazito južnjačka vina, više ili manje trpkasta i gorkasta (ali ne i gorka) okusa, obično suhi, a vrlo rijetko (u iznimno dobrim godinama) i s malim ostatkom neprovrela šećera. Boja im je ljubičastotamnocrvena s modrim refleksima (pa im otuda možda potječe i ime), a sortna aroma nenaglašena, diskretna i ugodna. Plavac, pa i onaj vrhunski, bio je oduvijek piće i hrana običnoga težaka i ribara, ali i ukras najluksuznijem stolu. it:plavac mali crni
