U požeškom kraju naziv bačve od oko 500 l s otvorom na dužici kroz koji se u nju ubacivalo prethodno na rebrači runjeno grožđe i u kojoj je ono još u tijeku punjenja drucalom gnječeno. Prosječ se postavljala na kola, a ispod nje, da se zbog neravnih puteva i trešnje ne ošteti, stavljalo se svježe nasječeno granje. Da se u tijeku prijevoza prosječ ne prevrne, učvrstila bi se s posebno savijenim svježim granama (tzv. šemperima).
Istovar se obavljao preko tzv. lega, koje su porinute pod prosječ. Kad su lege paralelno postavljene prosječ se prevrne na rezu (otvor-vratašca), da bi iz nje u kacu (srezu) iscurio masulj (bez bipaca-peteljke), koji se zatim u kablovima prenosio u podrum da se napune posude u kojima će vrjeti.
Ponekad se je prije punjenja bačava u kojima će se provoditi vrenje odvajala tekuća (mošt) od krute faze (koma) i to tako da se masuljem punilo od seljačkog tkanja izrađene vreće koje su stavljane u tzv. škaf i po kojima je jedan snažan muškarac bosim gazio nogama. Tako nastala tekuća faza (mošt-ciđe) odvajalo se (preko sparožine i slavine koja se nalazila na najnižem mjestu kace, odnosno škafa) od krute i prelijevalo u bačve na vrenje, a iz ocijeđenog netiještenog koma (također nakon završene fermentacije) pekla se rakija, koja je bila, (kako u rukopisu „Povijest jednog vinograda” navodi prof. Ljuboslav Kuntarić iz Požege) “slavonskom ćići najbolje piće”.
