Vlado Krauthaker ime je koje već desetljećima stoji iza jedne od najpoznatijih vinskih priča u Hrvatskoj. Njegov vinski put isprepliće tradiciju, inovaciju i neiscrpnu znatiželju za nove sorte i tehnologije. Od uspomena iz Rijeke i Kvarnera, preko pokusa s francuskim i njemačkim sortama na 45. paraleli, do umjetnički oslikanih bačava – Krauthakerova priča pokazuje kako se ljubav prema vinu pretače u kulturu i način života.

Razgovor s enologom i vinarom Vlado Krauthakerom

Imate i osobne uspomene vezane uz Kvarner?
Da, vrlo lijepe. Uz Kutjevo, najdraži grad mi je Rijeka. Moja tetka je bila pedijatar na Kantridi i često sam boravio kod nje sve do petnaeste godine. Kasnije sam služio vojsku u Klani. Četiri dana u tjednu znali smo pobjeći na Slatinu u Opatiji, ostati do tri ujutro pa se pješke vratiti na prebrojavanje u Klanu. Jednom prilikom stopirali smo i zaustavio nam se oficir. Razbježali smo se.  Prekrasne su to uspomene.

Kakve veze imate s Kastavštinom i belicom?
Prijatelj sam s Kukurinom i 2006. imali smo prezentaciju kod njega. Prezentaciju je vodio Ivan Sokolić, a bio je i tadašnji gradonačelnik Ivica Lukanović te Plovanić. Podržavao sam ih u ideji da proizvedu belicu. Smatram da je priča o belici najbolja vinska priča u Hrvatskoj.

U vinogradima eksperimentirate s brojnim sortama, posebno s PiWi sortama. Možete li nam to približiti?
Imamo jako puno sorti, među njima i crvenu PiWi sortu. To su sorte s relativno dobrom otpornošću na gljivične bolesti. U njemačkom jeziku zovu ih Pilzwiderstandsfähige Rebsorten, a na engleskom fungus resistant grape varieties. Ove godine, primjerice,  Cabernet Cortis je nažalost, obolio od pepelnice pa ćemodio trsova morati izbaciti, no dosta ih je ostalo zdravih. Takve sorte svakako su budućnost jer zahtijevaju minimalno korištenje zaštitnih sredstava.

Imamo i hibridne sorte poput Izabele koje uopće ne moramo špricati.

Često ističete važnost položaja i 45. paralele.
Da, dok sam radio u Kutjevu, kupovali su se trsovi u Rauchedu. Talijani su tada donijeli pokusne sorte, po nekoliko stotina komada, i sadili smo ih na dva hektara. Među njima je bio i Chenin Blanc (Šenin Blan), najuspješnija francuska bijela sorta, podrijetlom iz doline Loire. Ručno sam vinificirao svaku sortu da bih stekao iskustvo, a one koje su se pokazale dobrima kupio sam i posadio u svom vinogradu.

Na 45. paraleli sadimo ono što uspijeva. Sada polako krčimo sorte koje nisu dale rezultate. Ukupno imamo oko 45 sorata. No klimatske promjene stvaraju nove izazove – toplinski valovi mogu isprovocirati preranu berbu. U vinogradarstvu nikad ne možeš sve planirati unaprijed.

Koje sorte posebno njegujete?
Ima nekoliko sorti koje su mi zanimljive. Blautburger je, recimo, vrlo zanimljiva sorta – daje ljubičasto-crveno vino, s izraženom bojom, tijelom i kiselinom. To je križanac frankovke i portugisca. Odlučili smo ga nuditi kao kućno vino u jednom zagrebačkom restoranu.

A autohtone sorte?
Nažalost, nemamo vlastitu autohtonu sortu. Ima nekih, poput škrleta, ali tek bi DNA analiza mogla potvrditi njihovu izvornu autohtonost.

Kada govorimo o Vašem iskustvu s destilacijom, odakle dolazi inspiracija i tradicija?
Destilacijsku aparaturu smo kupili u Francuskoj, u Remy Martinu. Tamo se destilacija odvija u brojnim podrumima i odmah se vidi da je riječ o dubokoj tradiciji, posebno u proizvodnji konjaka i armanjaka.

Vaša priča o oslikanim bačvama vrlo je prepoznatljiva. Kako je počelo?
2015. godine započeli smo koloniju oslikavanja bačava, u kojoj su sudjelovali akademski slikari. To je trajalo pet godina i bilo je zanimljivo i njima i nama. Danas imamo više od 35 oslikanih bačava, a svaka ima svoju cijenu i može se kupiti. Nekima cijena ide i do 6000 eura.  

Dotaknuli ste i povijesni razvoj vinogradarstva.
U Beču je prije šest godina jedan novinar istraživao gruntovne knjige. Njegova obitelj je iz Odžaka, Nijemci koji su se tamo doselili, imali su 100 hektara vinograda. On je proučavao  podatke iz 1912. godine – tada je Hrvatska, samo Istra, imala 42.000 hektara vinograda. Danas cijela Hrvatska ima 18.000. To puno govori o smjeru razvoja.

Istrijani se ne šire jer je zemlja razparcelirana i velik dio je u državnom vlasništvu. Grožđe s malih parcela često se prodaje većim vinarima. Mi pak smanjujemo broj sorata jer  Hrvatska nije dovoljno aktualna na svjetskom tržištu najviše zato što  nema dovoljno vina.

Često se dotičete i šireg konteksta – nasljedstva i budućnosti vinogradarstva. Što Vas najviše brine?
Na simpoziju u Bruxellesu govorilo se o nasljeđivanju. Statistika je porazna – s prve na drugu generaciju 42 % nastavlja posao, a s druge na treću samo 0,2 %. Zato stalno govorim svojoj kćerci Martini,koja je sa svojim suprugom preuzela posao od mene, da  što prije odaberu nasljednika ili nasljednicu između jednog od moja tri unuka.. Težak je to posao, a današnja djeca često su zavedena tehnologijom. Računalo ne može zamijeniti rad u vinogradu.

Zaključak
Razgovor s Vladom Krauthakerom otkriva vinskoga majstora koji istodobno čuva tradiciju i neprestano traži nove izazove. Njegov pogled na vinogradarstvo jasno pokazuje da bez rada i predanosti nema budućnosti, ali i da hrvatsko vinarstvo još uvijek ima puno prostora za rast. Bilo da govori o belici, PiWi sortama ili nasljeđu, Krauthaker ostavlja dojam čovjeka koji vino vidi kao cjelovit svijet – spoj prirode, povijesti, umjetnosti i ljudske upornosti.