Vinarija Šipun – čuvari autohtonih sorti u srcu Vrbnika

Na slikovitom otoku Krku, u mjestu čuvenom po vinu i glagoljaškoj baštini, smjestila se vinarija Šipun. Vrbnik je poznat diljem Hrvatske po žlahtini, no vinarija Šipun ide korak dalje  s posebnom misijom: očuvati i revitalizirati autohtone, gotovo zaboravljene sorte vinove loze koje svjedoče o vinogradarskom bogatstvu Kvarnera.

Ivica Dobrinčić, agronom i strastveni vinogradar, sudionik/inicijator je projekta obnove starih sorti koje su gotovo nestale iz lokalnih vinograda. Najpoznatija među njima je sansigot, koju vinarija Šipun njeguje u svojim vrbničkim vinogradima (sinonim mu je sušćan crni). Crna je to sorta koja je bila dominantna na otoku Susku i prisutna na ostalim otocima Kvarnera ali i u otočnom arhipelagu Zadra. Tu je i trojišćina (trojišćina crvena) sorta vinove loze Cresa, Lošinja i Suska. Vina vinarije Šipun se proizvode u malim količinama, s minimalnim intervencijama, kako bi se u čaši osjetio pravi karakter sorte, ekologija i karakteristike položaja. Razgovarali smo s Ivicom Dobrinčićem, vlasnikom vinarije Šipun.

Kako je započela vaša vinska priča?

Sve je krenulo od ideje da upišem srednju vinogradarsko-vinarsko-voćarsku školu. Dvoumio sam se između Poreča i Zagreba. Prevladao je Zagreb gdje sam, nakon završene srednje škole upisao i studij agronomije (vinogradarstvo-vinarstvo-voćarstvo). Prije završenog studija sam započeo s proizvodnjom loznih cijepova. Najprije je to bila mala proizvodnja, u počecima je bilo teško, pomogli su mi obitelj, prijatelji… Nisam odustajao, nisam gubio entuzijazam jer me uvijek nanovo poticalo naprijed saznanje i otkrivanje novih autohtonih gotovo izumrlih sorata vinove loze. Počeo sam s vrlo skromnim osnovnim sredstvima ali malo po malo smo se razvijali. Počeo sam raditi u vinariji Nada pod mentorstvom kolege Ivana Sokolića, kasnije se okušao u jednom poslovnom partnerstvu, a 2003. krećem samostalno u vinarski posao. Paralelno sam proizvodio vino i lozne cijepove, ali je pomalo moj osnovni posao proizvodnju cjepova zamijenila proizvodnja vina. Kvalitetna proizvodnja vina u konačnici ipak je nezamisliva bez vrhunskog loznog sadnog materijala tako da se te dvije djelatnosti ustvari konstantno isprepliću. Proizvodnja cjepova mi je otvorila mogućnost da radim na autohtonim sortama. Kroz razne intervjue nazivali su me svakakvim imenima, od šaptača lozama do doktora izgubljenih sorata. Željko Garmaz iz Osijeka nazvao me Indiana Jonesom.

Što vas je motiviralo da se bavite „izgubljenim sortama“ ?

Doživljavao sam kao nepravdu da tako silan broj sorti nestaje, da nestaje vinski identitet ovog kraja. Do tog trenutka imali smo samo žlahtinu. Sad imamo i žlahtinu i sansigot i trojišćinu te mnoge ostale autohtone sorte koje su evidentirane i zasađene u kolekcijskom vinogradu kraj Vrbnika. One tek čekaju svoju komercijalizaciju. Nasada sansigota je bilo i u Vrbničkom polju, bio je sastavni dio sortimenta uključujući i  zadarski arhipelag. Susak obožavam i žao mi je da tamo nemam vinograd. Međutim, Susak je zaista daleko, a ja još uvijek ovdje u Vrbniku stvaram logistiku. U ovom trenutku ne mogu zamisliti sve ovo raditi i na Susku, ali ne odustajem ni od te ideje možda u nekoj budućnosti – za sada crpim informacije i još uvijek me intrigira knjiga urednika, akademika Mije Mirkovića Otok Susak iz 1957. godine. Fascinantan je podatak da je 1903. godine 96% otoka bilo zasađeno vinovom lozom. U to vrijeme Susak je proživljavao procvat vinogradarstva i vinarstva. Dok je kopnene vinograde poharala filoksera, u ekološkim uvjetima kao što su oni na Susku – pjeskovito tlo kroz koji taj insekt nije mogao migrirati do korijena, nasadi su se uspjeli sačuvati. Tek 50-ih godina je ipak počela stagnacija vinogradarstva zbog loše gospodarske politike – vinogradarstvo / vinarstvo je trebalo biti zadružno. Postojala je zadruga na Susku i prije ali sa svojim uhodanim prodajnim putovima te novi uvjeti proizvodnje i prodaje nisu uspostavljeni. Sve je to rezultiralo masovnim iseljavanjem u Ameriku gdje i danas živi brojna zajednica potomaka Suščana.

Autohtone sorte su se pomalo gubile i nestajale, uglavnom su egzistirale introducirane sorte. Nikad neću zaboraviti riječi jednog Talijana koji je rekao da je cabernet sauvignon s otoka Suska potpuno drugačiji u kvalitativnom smislu od onih koji se uzgajaju u Italiji. Sve me to skupa ponukalo da se više zainteresiram za taj vinogradarski dragulj – otok Sansig kako su ga nazivali okolni, lokalni stanovnici. Vrbnički svećenik, župnik i upravitelj Župe Nerezine vlč. Mate Žic bio mi je veza na otoku Susku, na kojem je i sam devedesetih godina bio župnik. On me upoznao s g. Antonom Tarabokijom i još nekim lokalnim Suščanima koji su mi jedini mogli, po pričanjima svojih djedova, pokazati i omogućiti markiranje posljednjih loza sansigota i trojišćine u zapuštenim vinogradima pješčanog otoka. Nešto trsova sansigota našao sam i na Puntarskoj krasi. Susretljivošću vlasnika, obitelji Žic, posjetio sam te već pomalo zapuštene škatule (manje, masivnijim suhozidom ograđene površine sa po dva-tri do pet-šest trsova). Tada najstariji član obitelji, 90-godišnji g. Anton Žic u periodu zimskog mirovanja loze, laganim udaranjem o čokot svojom palicom točno je znao koji je trs koja sorta (uz sansigot bilo je trsova rožete i nekih drugih sorata). Nakon njegove smrti, loza je na tom lokalitetu potpuno nestala. Bili su to posljednji trenutci da se spasi jedna sorta. Danas kada već pet vinarija u ponudi ima sansigot te se on etabliralo na tržištu uvijek se sa sjetom ali i ponosom prisjetim tih priča. Za sada tojišćinu imamo samo mi u vinariji Šipun, ali se nadam da će uskoro i neke druge vinarije krenuti s proizvodnjom vina budući su podigli nasade trojišćine. Danas mi je na otoku Susku skaut moj dragi prijatelj Danijel Huskić, koji je na Susku posadio 4000 trsova loze od čega je blizu 3000 trojišćine.

Koje proizvode od trojišćine radite?

Od trojišćine radimo mirno vino i pjenušac u rose varijanti. Mislim da je trojišćina pogodna i za proizvodnju maceriranih vina, ali zbog malih površina zasađenih trojišćinom, prostora za proizvodnju macerirane trojišćine na žalost još uvijek nema. Zasadili bi još vinograda ali teško je saditi vinograde na malim parcelama koje su jedine u ovom trenutku dostupne ako se količina proizvodnje želi znatnije povećati.  

Ima li šanse da će se to dogoditi?

Jako je puno položaja pogodnih za vinogradarsku proizvodnju ali je okrupnjivanje manjih parcela zbog problema s neriješenim privatnim vlasništvom dugotrajno, a površine u državnom vlasništvu nisu predviđene za trajne nasade. Što se tiče gradnje vinarije trenutno čekamo rješavanje natječaja tzv. Vinske omotnice što bi nakon godina čekanja promjena prostornog plana, projektiranja, ishođenja dozvola… bilo rješenje za dostatno povećanje kapaciteta u kvantitativnom, ali svakako i u kvalitativnom smislu.

Postoji li još neka autohtona sorta kojom se bavite?

Ima ih naravno puno – trenutno očekujemo rezultate procedure potvrđivanja autohtonom još jedne sorte sa Suska. Iznimno me raduje da se ideja revitalizacije autohtonih sorata uspjela provesti kroz kolekcijski nasad nedaleko Vrbnika, u vinogradu lokalnog OPG-a koji uz sufinanciranje PGŽ, nadzire Agronomski fakultet iz Zagreba. Sve sorte koje su kolekcionirane prošle su kroz moj rasadnik, a veći dio sam ih i skupio. Od dvadesetak tamo kolekcioniranih sorata dvije su komercijalizirane u našoj vinariji. Put je dugotrajan ali spasiti jednu sortu vrijedi toga. Od pronalaska posljednjih loza sansigota trebalo nam je 15 godina do prve boce, sve u vlastitom financijskom aranžmanu, ali ponavljam, isplatilo se. Živim u nadi da će se sansigot kao što se vratio u Vrbničko polje, pomalo i na Cres, na Iž, na Susak vratiti i na Silbu, Sali, Ist, u Škardu, Premudu… tamo gdje ih je Stjepan Bulić detektirao i pisao o njima u Dalmatinskoj ampeleografiji prije gotovo 80 godina.

S kojim institucijama ste surađivali kada govorimo o sorti trojišćina i dokazivanju te sorte kao autohtone?

Surađivao sam sa Institutom u Osijeku, a rezultate analize koji dokazuju da je trojišćina autohtona sorta dobio sam od Julius Kühn Institute.

Koliko ste cijepova sansigota sami napravili?

U prvom naletu možda 500 komada. To su bile jako stare loze pa tu nema puno kvalitetnog materijala koji možete iskoristiti. Osim toga aktualni način uzgoja je ekstenzivni. Loze sansigota održale su se u malim vinogradima. Da bi potvrdio da li idemo dobrim smjerom napravio sam mini-vinifikaciju sredinom 2000-tih. Dobio sam vino koje smo kušali Marinko Vladić, Slavko Zahija i ja. Utvrdili smo kušanjem da vino ima potencijala pa mi je i to bila dodatna motivacija za razmnažanje nasada. Sjećam se da me je zvala jedna gospođa s otoka Iža, koja je čula da je moguće nabaviti lozne cjepove sansigota i budući joj je djed na Ižu davno uzgajao sansigot ona je odlučila revitalizirati stari, napušteni vinograd. Sve su me te priče gurale naprijed. Pomalo se tako sansigot vratio i u Vrbnik – posadili su ga i drugi vinari – Ivan Katunar, Anton Katunar, PZ Gospoja… Sansigot je posađen sada već i na Cresu na području Punta Križa. Drago će mi biti kada drugi vinari budu našli interesa i za sadnju trojišćine jer do popularizacije sorte ne može doći bez veće ponude.

Osim ovih navedenih sorti uzgajate i žlahtinu. Koja vina proizvodite od žlahtine?

Imamo tri vina od žlahtine: baznu, pjenušac od žlahtine i maceriranu žlahtinu. Supotpisnik etikete macerirane žlahtine Hlam 9 je Klaudio Jurčić (četverostruki prvak Hrvatske u sommelierstvu) moj veliki prijatelj i istomišljenik u nekim vinarskim idejama čiji prijedlog da idemo u pravcu proizvodnje s prirodnim kvascima i s maceracijom od četiri dana sam odmah prihvatio. Nakon gravitacijskog bistrenje vina, žlahtina ide u bocu tek nakon dvije godine. Posebno mi je drago se žlahtina prezentira i u ovoj potpuno drugačijoj dimenziji sorte.

Kakva priznanja ste dobili za svoja vina?

Lani je trojišćina proglašena najboljim roseom Hrvatske. Zapravo, dva puta je proglašena šampionom Hrvatske u kategoriji rosea – jednom od degustacijske komisije g. Saše Špiranca, a Vinski klub je organizirao kušanje široke publike na kojem je trojišćina dobila najviše glasova. Kušao sam na stotine rosea, ali osebujnost, izvornost i tipične note odvajaju trojišćinu od ostalih. Ove godine zlato na Vinistri za mirnu žlahtinu iz 2021. posebno mi je drago jer se time dokazuje da žlahtina nije samo sezonsko vino koje se pije svježe, mlado već ima potencijala i kao vino ranijih berbi.

Najveći broj  vinara s Krka je iz Vrbnika. Svaki od njih ima neku svoju priču…

Da, ako imaš neku svoju specifičnost, ideš u određeno pravcu, prepoznatljiv si – to je uspjeh. Raditi vino je umjetnost – svaki od vinara vinima daje neki svoj dodir, neko svoje viđenje i upravo je raznolikost istinsko bogatstvo.

Što radite po pitanju edukacije i promocije novih sorti?

Pokušavamo bit prisutni s upoznavanjem potencijalne vinske publike uistinu na raznim mjestima. Evo jučer sam bio na Lošinju, za vikend u Goriškim Brdima – naša vinska regija ima puno potencijala, puno je tu još mogućnosti, naravno još puno posla za napraviti. Danas je biti vinar jako zahtjevan posao – na neki način moraš biti homo univerzalis. Moraš poznavati lokalitet, mikro klimu, uzgajati u današnjim zahtjevnim klimatskim prilikama vinovu lozu, znati proizvesti vino, biti dobar u njegovoj komercijalizaciji, marketinškoj obradi, imati sposobnosti prezentirati ga pa biti i pomalo pravnik, administrator, komunikator, a ponekad i psiholog. Moraš imati širinu i znanja da bi to sve skupa pomalo jednako uspješno mogao. U našoj stvarnosti veliki smo korak napravili uspostavom udruženja Kvarner Wines s našim svestranim promotorom i organizatorom g. Žarkom Stilinom koji ima strašnu energiju, vrhunski je profesionalac u svom poslu. Puno nam kao vinarima znači imati iza sebe zajedničko udruženje koje nas gura i vuče baš u trenucima kada nemamo dostatno vremena za te aktivnosti uslijed redovnih obaveza od vinograda do vinarije.

Vinarija Šipun iz Vrbnika ne proizvodi samo vino – ona priča priču. Priču o otoku, Vrbniku, sortama, ljudima i vremenu koje se mjeri berbama, a ne satima. U svijetu sve uniformnijih vina, Šipun nudi autentičnost, lokalnost i duh Kvarnera – u svakoj kapljici.