Trbljan bijeli vinska je sorta slična talijanskoj sorti trebbiano romagnolo, uzgaja se u mnogim vinogorjima regije primorske Hrvatske, ali je (Pravilnikom 159/04.) uvrštena među dopuštene samo u dalmatinskim podregijama Sjeverna Dalmacija, Dalmatinska zagora i Srednja i južna Dalmacija), te u podregiji Hrvatsko primorje. Iako se ovaj kultivar u pojedinim mjestima različito zove (pa je primjerice u našoj vinogradarskoj literaturi zapisano više od dvadeset imena) gotovo ga posvuda znaju još i pod imenom trebljan bijeli i kuč. Klonska selekcija što se i kod nas ponegdje uzgaja pod fr. imenom ugni blanc, što još odgovara tal. nazivu trebbiano toscano, nije isto što i trbljan bijeli, odnosno kuč.
I za trblajn bijeli (odnosno kuč, a možda i t. romagnolo) i za ugni blanc, (odnosno trebbiano toscano) znakovita je izuzetno dobra rodnost, otpornost na gljivične bolesti i razmjerno visok sadržaj (od 6 do 8 gr/L) ukupnih kiselina u moštu, pa su od njega (početkom XX. stoljeća, kada je taj kultivar najvjerojatnije iz Italije k nama donijet) u Šibeniku spravljali i domaći pjenušac. Navedena dobra svojstva razlogom su širenja ove sorte, kojoj se ipak najčešće pitka vina uvrštavaju u stolna. S obzirom na činjenicu da od uroda u znatnoj mjeri zavisi kakvoća budućeg vina, i da se on može nadzirati (rezidbom, gnojidbom i odstranjivanjem viška grožđa pred berbu što se svrstava u zelenu rezidbu), ne isključuje se mogućnost proizvodnje i kvalitetnih vina iz grožđa ovog kultivara, o čemu naši vinogradari do sada nisu vodili računa.
