Na brežuljcima koji okružuju jezero Trasimeno, u talijanskoj pokrajini Umbriji, smjestila se obiteljska vinarija Berioli. Jedna je od 32 vinarije na ovom području, a njezina priča povezuje obiteljsku tradiciju, ljubav prema vinogradima i opredjeljenje za ekološku proizvodnju vina.

Kroz vinograde nas je provela Irene Rossi, sommelierka i zaposlenica vinarije, koja nam je s mnogo znanja, ali i osobne topline, približila filozofiju obitelji Berioli. Iako nije članica obitelji, Irene se tako osjeća. Vlasnika Roberta doživljava gotovo kao oca, a vinariju kao svoj drugi dom.

Uz Roberta, u obiteljskoj je priči i njegova supruga Cristina, premda, kako nam je uz osmijeh otkrila Irene, ne dijeli njegovu strast prema vinu u jednakoj mjeri.

Požuri polako

Posebno nam je zanimljiv bio obiteljski grb Beriolijevih, star oko 250 godina, na kojem su prikazana tri puža koja se uspinju po ljestvama. Uz grb se veže deviza „Požuri polako“.

Možda na prvi pogled neobična poruka, ali za vinogradarstvo i vinarstvo teško bi se mogla pronaći prikladnija. Jer u tom poslu priroda određuje ritam, a strpljenje je jednako važno kao znanje i rad.

Roberto Berioli po struci je agronom, a čak je 35 godina radio u kemijskoj industriji, u tvrtki koja se bavila prodajom pesticida i drugih kemijskih sredstava. Upravo ga je dugogodišnje iskustvo u toj industriji potaknulo na zaokret. Odlučio se posvetiti ekološkom vinogradarstvu i proizvodnji vina uz što manje intervencija u prirodne procese.

Prema riječima Irene, bio je prvi na ovom području koji se odlučio za takav način proizvodnje.

U zaštiti vinograda koriste se, među ostalim, feromonske lovke za suzbijanje štetnih moljaca. Riječ je o pristupu čije će se dugoročne rezultate, kako nam je objašnjeno, moći potpunije procijeniti tek nakon nekoliko godina.

Kvaliteta počinje u vinogradu

Obitelj raspolaže s dvanaest vinograda, šest namijenjenih bijelim i šest crnim sortama grožđa. Zanimljivo je da se vinogradi nalaze na različitim stranama brežuljaka – na jednoj prevladavaju bijele, a na drugoj crne sorte.

Roberto je posebno privržen merlotu, za koji smatra da daje najbolje vino. Upravo je merlot namijenjen proizvodnji njihova vina Merlot Riserva Spiridione, koje smatraju jednim od svojih najvrjednijih proizvoda.

Vinograd merlota star je 27 godina, a dio trsova planiraju zamijeniti u ožujku sljedeće godine. Roberto posebnu pozornost posvećuje opterećenju trsa. Na jednom čokotu ostavlja najviše sedam grozdova, a za proizvodnju jedne boce vina, prema njegovoj računici, potreban je urod s dva trsa.

Spomenuli smo i pravila koja određuju gustoću sadnje za vina s oznakom kontroliranog podrijetla (Denominazione di Origine Controllata – DOC). No Robertu nije najvažnije koliko trsova ima na hektaru niti koliko će grožđa ubrati. Važno mu je da ono što ubere bude kvalitetno.

Berba merlota uobičajeno započinje u prvom tjednu rujna, ali ove je godine grožđe dozrelo znatno ranije pa je berba počela čak dva tjedna prije.

Osim merlota, uzgajaju i sangiovese i cabernet sauvignon, svaki na približno jednom hektaru, a proizvode i kupažirana vina. Među bijelim sortama posebno mjesto zauzima grechetto, karakterističan za ovo područje.

Iako vinograda nije malo, ekipa koja se o njima brine relativno je malobrojna. Poslovi su podijeljeni, od održavanja vinograda i nabave potrebnog materijala do rada u proizvodnji. U vrijeme berbe pridružuje im se još nekoliko radnika.

„Budući da nas je tako malo, moramo djelovati kao tim“, rekla nam je Irene.

U dobrim godinama proizvedu i do 60.000 boca vina, dok je u nepovoljnijima proizvodnja znatno manja. Ako grožđe ne zadovoljava njihove kriterije kvalitete, radije ga prodaju drugim vinarima nego da od njega proizvedu vino pod vlastitom etiketom.

Između tradicije i novih iskustava

Proizvodni i skladišni prostori vinarije nalaze se desetak minuta vožnje od kušaonice. No i u prostoru uz kušaonicu mogli smo vidjeti dio vina koja dozrijevaju u različitim posudama.

Uz spremnike od nehrđajućeg čelika i tradicionalne drvene bačve, u vinariji eksperimentiraju i s amforama. U jednoj od njih dozrijeva bijelo vino sorte trebbiano. Za dozrijevanje u drvu koriste francuski hrast.

Vrijeme dozrijevanja ovisi o vrsti vina. Crna vina dozrijevaju približno dvije godine, bijela oko tri mjeseca, dok desertna vina mogu dozrijevati i do pet godina.

Nakon obilaska prešli smo u susjednu prostoriju, gdje nas je čekalo kušanje šest vina.

Započeli smo pjenušavim roséom, novitetom u ponudi vinarije. Zanimljivo je da se Roberto na njegovu proizvodnju odlučio ponajprije zbog zahtjeva tržišta. Slijedila su dva bijela vina sorte grechetto, zatim dva crna vina ( couve i merlot), a kušanje smo završili desertnim vinom.

Bila je to prilika da nakon priče o vinogradima, ekološkom uzgoju i pažljivom odabiru grožđa upoznamo i vina koja su rezultat takvog pristupa.

Nismo ni Ferrari ni Barolo

Na području oko jezera Trasimeno djeluju 32 vinarije. Svaka ima svoju priču, svoje vinograde i vina kojima nastoji pronaći mjesto na tržištu.

U ponudi imaju crvena, bijela i rosé vina, uključujući sorte  Merlot (npr. Spiridone i rosé Spiros), Chardonnay (Maldestro), Sangiovese, Cabernet Sauvignon, Grechetto, Trebbiano Toscano oraz Vinsanto (Sperello).

A kakve su ambicije obitelji Berioli?

„Nismo mi ni Ferrari ni Barolo. Mi samo želimo proizvoditi kvalitetno vino“, prenijela nam je Irene.

U toj jednostavnoj rečenici možda je najbolje sažeta filozofija ove obiteljske vinarije. Bez velikih riječi, ali s jasnim uvjerenjem da kvaliteta počinje u vinogradu i da se do dobrog vina ne dolazi prečacima.

Na rastanku nas je Irene pozvala da ponovno dođemo u srpnju ili kolovozu, kada su vinogradi, kako kaže, mnogo ljepši, zeleniji i raskošniji.

A nama je, uz sjećanje na vina i gostoljubivost domaćina, ostala i slika triju puževa koji se polako uspinju po ljestvama.

„Požuri polako.“

Čini se da u tu staru obiteljsku mudrost ne čuvaju samo na grbu, nego je nastoje primijeniti i u svakodnevnom radu.