Razgovarali smo s Rubeša Dejanom vinogradarom koji je iz ljubavi prema vinu i obiteljskoj tradiciji pokrenuo revoluciju na Kastavštini — od amaterskih početaka do prvog kontroliranog vinograda Belice u povijesti. Donosimo vam njegovu priču, koja svjedoči koliko upornost, učenje i znatiželja mogu promijeniti cijelu vinsku scenu.
Za početak, recite nam kako je sve počelo?
Kad sam došao ovdje kao zet, u kući nije bilo ni vinograda ni konobe. Pile su se Kola i Fanta, a ljudi su patili od žgaravice. Ja sam odrastao u Rubešima, uz vinograd i podrum. Tamo konoba postoji od 1885. godine, barem tako je uklesano na okviru vrata pa sam se ovdje osjećao kao riba na suhom.
Prve godine odlučio sam napraviti vino za svoje potrebe. Nije bilo prostora pa sam ga držao ispod stepenica. Smrznulo se, fermentacija stala. Kad smo kasnije gradili duplu garažu, predložio sam tastu da iskopamo makar malu konobu. Iskopali smo 40 kvadrata. Goli zidovi, bez iskustva — ali s entuzijazmom.
Kako ste učili vinarstvo?
Uzeo sam knjige Sokolića i Zoričića i krenuo čitati. Kad nešto nisam znao, nazvao sam gospodina Sokolića. Rekao sam mu: “Imam podrum, vi znanje — kud da idem?”. Savjetovao mi je da koristim inox zbog higijene, a da drvene bačve dođu kasnije, s iskustvom. Bio je potpuno u pravu.
Sjećate li se svog prvog “ozbiljnijeg” vina? 
Ponukan knjigama Sokolića i Zoričića ( koji je pisao da Gradišćanski Hrvati kontroliraju fermentaciju perforiranom bakrenom cijevi kojom po bačvi puštaju vodu koja hladi stjenku) domislio sam se kako ja to mogu riješiti. Primitivno ali s odličnim rezultatom. Imao sam bačvu od inoxa od 300 l bez nogu koja je bila visoka 1 m. Plastična kaca ( čabar) bila je visoka 95 cm. Inox bačvu sam stavio u čabar i između nalio vodu. Hladio sam to sa ledom u bocama. Kako bi napravio usporedbu vina drugu sam bačvu ostavio vani bez hlađenja. Vino u inoxu bez hlađenja fermentiralo je na 25⁰C, a vino u kontroliranom okruženju fermentiralo je na 18⁰C. Naravno, kontrolirana je fermentacija trajala tjedan dana duže. Kada je fermentacija završila kušanjem sam utvrdio da je neusporedivo bolje vino koje je fermentaciju odradilo u hladnijim uvjetima. Sva aromatika sorte je bila prisutna. Tada sam shvatio što znači kontrola temperature.
Svaka škola se plaća. Jeste li imali i većih pogrešaka?
Naravno! Slijedeće sam godine odlučio kupiti „pravu bačvu“. Napravljena je u Ajdovšćini po mojim skicama. Bila je to bačva od 1000 l. Za ono vrijeme velika bačva. Tek kad smo došli po nju vidio sam da nema vreljnjače ( nju sam zaboravio skicirati). I danas imam tu bačvu na kojoj je majstor naknadno izbušio rupu u koju je stavio vreljnjaču. Ne izgleda jako lijepo ali još uvijek služi .
Sljedeće godine odlučim s vinom iz te bačve otići na prvo natjecanje . Vino završi na četvrtom mjestu. Bio sam malo razočaran. Ocjena je bila da vino ima fenomenalan miris ali malo „ usta tanka“ ( nema tijela). Nije mi bilo jasno što se dogodilo jer se je radilo o malvaziji s pozicije Terre Biance u Istri . Sve se je razjasnilo kada mi je tast rekao da je ulio u bačvu 100 l vode kako bi bila puna da se nešto ne dogodi. Dakle vino je bilo razvodnjeno. Degustatori su tako pili — bevandu!
Kada ste prvi put pomislili da je Belica nešto zanimljivo?
Govorim o 2001-2002. godini, jer kako dolazim iz kuće gdje imamo vinograd iz kojeg radimo Belicu, zaintrigirala me je pomisao da je i ja napravim. Od susjeda, za kojega sam čuo da proizvodi Belicu , (uglavnom je loza bila u brajdama gdje se po trsu dobivalo 10-12 kg grožđa, jer nekad je bila važna kvantiteta a ne kvaliteta) kupio sam 300 kg grožđa i u onoj mojoj prvoj bačvi napravio Belicu. Rezultat fermentacije me je ostavio bez riječi. Shvatio sam u tom trenutku da imamo nešto posebno. Svima sam te godine nudio Belicu i pri tome ih pitao što misle da piju. Nitko nije ni sanjao ni pomislio da je to Belica. Govorili su svašta: i da je žlahtina, šardone,…
Na internom natjecanju sljedeće 2003. godine, moja malvazija uzima prvo, a Belica ( s neznatno manjom ocjenom) drugo mjesto. Brajda pobjeđuje Terre Biance!
Kako je nastala ideja o sadnji autohtonih sorata?
Prof. Maletić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, 2009. zaključuje da na svijetu ne postoji ovakva kupaža i da imamo nešto jedinstveno. Ukoliko se analizom utvrdi da se radi o autohtonim sortama, svijetu se može ponuditi nešto što se može probati samo u Kastvu i nigdje drugdje.
Taj sastanak je meni bio okidač da ozbiljno počnem razmišljati o sadnji vinograda. Ondašnji gradonačelnik Grada Kastva Ivica Lukanović , nakon razgovora sa mnom, dodjeljuje mi za vinograd najveću slobodnu njivu. Sad je na njoj oko 1700 loza. Naravno, tada mi je velik problem predstavljalo naći loze za sadnice. Odlučio sam biti prvi koji će posaditi kontrolirani vinograd. Dakle, red mejskog, red divjake, red verdića…. Trebalo mi je punih 7 godina da od početnih 10 dođem do 700 loza. Sedam godina sam tražio autohtone sorte: mejsko, verdić, jarbolu, brajkovac, divjaku… Od te 2010. svake sam godine sadio onoliko koliko sam uspio proizvesti sadnica. Danas imam prvi kontrolirani nasad Belice u povijesti.
U čemu ste još surađivali s Agronomskim fakultetom?
Slijedilo je potpisivanje ugovora o suradnji i moj vinograd postaje baza za projekt koji se službeno zvao „ Gospodarska evaluacija autohtonih vinskih sorti Kastavštine“.
Istraživali smo svaku sortu posebno. Prvi put u povijesti radili smo vinifikaciju svake sorte posebno; divjaka, verdić, jarbola…
Uskoro saznajem i za sortu brajkovac o kojoj nisam ništa znao osim što ju je moj otac znao spomenuti. Dao sam si truda pronaći ju i zasaditi.. Nakon analize saznajemo da autohtone nisu samo mejsko, divjaka, jarbola, nego i brajkovac. Dakle četiri autohtone sorte na ovom malom prostoru Kastavštine. Inače u Belicu još ulazi malvazija istarska i verdić ( koji smo držali našim ali se radi o talijanskoj Gleri).
Koju sortu posebno izdvajate u toj kupaži?
Divjaku. Mala, aromatična, zahtjevna — ali daje onaj “touch”. Prvi put nakon 150 godina napravili smo vino samo od divjake. Ima jednu prekrasnu aromatiku. Ne zove se divjaka bez razloga. .Grozdovi divjake su mali, raste jako brzo i u zelenom imate tri puta više posla s njom nego sa bilo kojom drugom sortom.
Radili ste i pjenušac i vino u amfori…
Da, 2018. prvi pjenušac od verdića, jarbole i divjake. Vrlo svježe, aromatično, poput prosecca, a već 2016. stavio sam Belicu u amforu. Otvorili smo ih nakon 3, 5 i 7 godina. Ljudi su govorili da je Belica samo za mlado vino, ali ona može stajati. I to kako!
Radite i vino bez kvasaca, poput onog “kao nekad”?
Na poticaj prijatelja vinara Nenada Kukurina napravili smo Belicu na stari način: divlja fermentacija, duga maceracija, bez enoloških intervencija. Tako je nastala etiketa Mi2.
Sada smo u trećoj berbi i ljudi je prepoznaju.
Kada ste osnovali OPG i počeli službeno s vinom?
OPG je osnovan 2011. i nadam se da će moje kćeri, koje su uključene u rad, nastaviti ovu priču. Kroz nacionalne i županijske natječaje nabavili smo opremu, traktor, sustav navodnjavanja… temelji postoje.
Belica je 2015. prvi put dobila markicu kao stolno vino. Već 2016. i 2017. bila je kvalitetno, a 2018. — vrhunsko vino! To je bila kruna truda.
Ima li Belica budućnost?
Apsolutno! Belica više nije anonimna kupaža. Danas je vino s identitetom, karakterom i svojom pričom.
Zaključak:
Belica nije samo kupaža — to je sjećanje, znanje, tvrdoglavost i ljubav. Ponos što smo nešto autohtono izvukli iz zaborava i pretvorili u simbol Kastavštine.
Plovanić vinarija nije samo proizvođač vina – ona je čuvar lokalne tradicije i identiteta, koji se osjeća u svakoj boci.
