Kad se pomisli na hrvatsku vinsku scenu, mnogima na pamet padnu Istra ili Pelješac. No, skrivena u vinodolskoj dolini blizu grada Novog Vinodolskog, smjestila se jedna vinska kuća koja sve više privlači pažnju – vinska kuća Pavlomir.

Ova vinarija nije samo mjesto gdje se proizvodi vino – to je mjesto gdje ne nedostaje  entuzijazma, predanosti i ljubavi prema , najprije vinogradima, a zatim i vinima. Iza nje stoji obiteljska priča, rad i vizija u kojoj se je  nekada zapušteni kraj pretvorio u prepoznatljivo mjesto vinske podregije Kvarnera.

Pavlomir se posebno ponosi autohtonim  sortama koje uspijevaju na ovom podneblju,  gdje sunce grije cijeli dan, a svježi vjetrovi s Velebita donose potrebnu svježinu, gdje su noći hladnije i do nekoliko stupnjeva u odnosu na priobalje. Njihov pjenušac proizveden od sorte žlahtina, postao je prava mala regionalna senzacija.

Također, posebnu pažnju posvećuju i eno-gastro turizmu – posjete vinariji uključuju vođene degustacije, šetnje vinogradima i naravno – nezaboravne poglede na Vinodolsku dolinu.

O VINARSKOJ PRIČI

Razgovarali smo s vlasnikom Vinske kuće Pavlomir Miroslavom Palinkašem

Krenuli ste praktički od nule. Opišite nam ukratko vaše početke.

Prognanička je to priča. Došli smo na ovo područje iz Vukovara.  Nas sedmero koji smo bili zaposleni u Vupiku u Vukovaru tražili smo ovdje zemlju koju bismo mogli obrađivati.  Osnovali smo jednu poslovnu jedinicu Vupika u Novom Vinodolskom . Krenuli smo radom u Vinodolskom polju. Započeli smo ratarenjem. Sijali smo pšenicu i kukuruz. Nešto mehanizacije smo uspjeli izvući iz Iloka, pomogli su nam ljudi iz Like-Brinja sa kombajnima, iznajmili smo neke strojeve. Nakon dvije godine shvatili smo da ratarstvo u Vinodolu nema smisla jer od toga nismo mogli preživjeti. Slično se dogodilo i sa povrćem koje smo sadili nakon pšenice. Povrće koje se ovdje uzgaja je u odnosu na npr. povrće iz uvoza ekološko i zdravije ali oštećeno od bure pa ga takvoga ljudi nisu željeli kupovati.

Proučavajući povijesne knjige i literaturu naišli smo na podatak da se je nekad u dolini obrađivalo, po nekim zapisima,  614 ha vinograda. Moj kolega Biro i ja ( po struci vinogradari i vinari) donijeli smo odluku da sadimo vinograde.

Je li bilo trenutaka kad ste pomislili da neće uspjeti?

U samom početku sve je bilo dosta teško i naporno. Najprije smo posadili 1 ha, dobili odobravanje županije i grada koji su nam osigurali financijsku pomoć za kupnju loznih cijepova. Iz Vukovara smo dovozili stupove, prodavali smo Vupikova vina i neke druge proizvode. Ali tržište nije prepoznavalo dobra Vupikova vina jer se smatralo da tako veliki kombinati nemaju dobra vina. Više uspjeha na tržištu postižu male i srednje vinarije.

Kako ste  prebrodili te teškoće?

Nismo odustajali. Trajalo je to sve do 2008. god.  Tada sam ja odlučio to otkupiti i počinje uspješniji rad. Obiteljski posao urodio je plodom, počeo vinski uspjeh. Nastavili smo saditi, zaduživali se maksimalno kod banaka ,  preko fondova nabavili novu opremu, napravili vinski podrum. Grožđe koje ovdje poberemo imamo gdje preraditi. Hlađeni podrum sa novom tehnologijom daje sasvim druge rezultate nego što su bili prije toga . Iz godine u godinu nižemo uspjehe.

VISOKA TEHNOLOGIJA OLAKŠAVA PROIZVODNJU VRHUNSKIH VINA.

• Postoji li neka sorta koja najbolje predstavlja vašu vinariju?

Mi u polju imamo uglavnom žlahtinu, chardonnay, cabernet i muškat žuti. Iz godine i godinu nižemo uspjehe. Ove godine na Vinistri šampioni smo sa najbolje ocijenjenim  vinom autohtone kvarnerske sorte – Žlahtina -Žlahtina grand cru (berba 2024.)  Chardonay je dobio zlatnu medalju.  Osvojili smo deset medalja u Vrbniku: pet zlatnih i pet srebrnih
od toga dva šampiona Žlahtina i Rose. Osobito smo ponosni na  posebnu nagradu Ivan Sokolić za najuspješniju vinariju u ocjenjivanju na Kvarner International Wine Trophy 2025. sa šest nagrađenih vina.

• Osim već spomenutih koja vina proizvodite?

Od mirnih vina radimo 2 žlahtine, Roze ( suhi i polu slatki), graševinu, muškat žuti kao desertno vino  i tri tipa cabernet sauvignona: kvalitetni svježi, vrhunski ( odležan u inox posudi) i cabernet sauvignon u bariqueu. Imamo 40 kom hrastovih drvenih bačava.  Nabavili smo i 6 kom 500 litarskih bačava, koje nisu paljene, u kojima se dorađuje chardonnay , a pokušavamo i sa žlahtinom dobiti neki malo drugačiji tip žlahtine (iako publika traži sveže),   U nabavi smo  bačava po 2500 l  i  2000 l za odležavanje caberneta, Obzirom da u podrumu nema nikad dovoljno mjesta  prijavili smo se na fondove za vanjske tankove s duplim plaštem koji se mogu hladiti.

Imamo vrlo modernu proizvodnju, ubrano grožđe prvo hladimo u rashladnoj komori u koju stane 10-ak t grožđa kliko dnevno uberemo te ga ujutro obrađujemo. Zadovoljni smo da je proizvodnja na visokom nivou. Visoka tehnologija olakšava proizvodnju vrhunskih vina. Naravno, zahvaljujemo to i jednom od najboljih enologa na ovom području Marinku Vladiću.

• Pjenušac vam je postao svojevrsni zaštitni znak. Koliko proizvodite klasičnom champanoise metodom , a koliko charmat metodom?

U samom vrhu smo po proizvodnji pjenušaca i u hrvatskoj. Samo se pjenušac „ Geni“ rade charmat  metodom u tankovima ( jer nam trebaju veće količine) i to od sorte graševina. Mi kraj Iloka u Šarengradu imamo vinograde s graševinom. To je roditeljska zemlja na kojoj smo brat i ja obnovili vinograde uništene u ratu. Moji bake i djedovi oduvijek su se bavili vinogradarstvom. Znači, to nam je u genima. Zato ovaj pjenušac nosi ime Geni. Svi ostali  pjenušci proizvode se tradicionalnom champanoise metodom. Pjenušac 1288. je naš najnagrađivaniji pjenušac. On je kupaža chardonaya , žlahtine i pinota bijelog. Ove godine sadimo nove nasade sa klonovima chardonnnaya i pinota crnog uvezenima iz francuske (baš za proizvodnju pjenušavih vina) i žlahtinom. Onda tražimo najbolji omjer sorti kako bismo proizveli što bolji pjenušac. San Marino je također naš nagrađivani pjenušac ( srebrna nagrada na Dekanteru), nekoliko zlatnih nagrada. Roze je sladak i lagan pjenišac

• To iziskuje jako puno posla. Koliko imate zaposlenih?

Imamo 14 stalno zaposlenih. Ako se zna da je sve nastalo iz nule, a sada korist ima 14 obitelji zaista nije mala stvar. Naš rad je urodio plodom i za širu zajednicu: kroz poreze, ali i Novi V.je dobio lijepu destinaciju- novi segment turističke ponude. Osim mora i sunca turizam je dobio i neke druge sadržaje.  Novi V. se može  ponositi sa vinima, na svakoj boci piše odakle je došla. Preko vina se jako širi glas o nekoj destinaciji.

• Imate li ambicija proširiti se, možda i izvan Hrvatske?

Izvozimo malo u Njemačku. Nije nam cilj izvoz. Samo radi promocije. Nema dovoljnih količina vina .Na domaćem tržištu imamo dobar plasman. Zadovoljni smo prodajom od Opatije do Senja i Baške . Sporadično imamo kupce i u Splitu i u Makarskoj  ali ne forsiramo ta tržišta jer nemamo dovoljne količine. Krećemo se uvijek oko 30 ha vinograda  i onoliko koliko nam to dozvoljava toliko vina možemo proizvesti.

• Ako biste morali birati samo jedno svoje vino koje biste ponijeli na pusti otok – koje bi to bilo i zašto?

Ljubitelj sam pjenušaca. Prednost dajem pjenušcu Geni, a od vina žlahtini. To je nešto što najčešće pijem. U ljetno vrijeme volim popiti i roze.

Pavlomir je više od vinarije – to je dokaz da se s vizijom, radom i ljubavlju može stvarati nešto trajno, ukusno i vrijedno pažnje. Ako vas put nanese prema Novom Vinodolskom, svratite – jer čaša njihova vina ovdje ima okus domaće zemlje, sunca i povijesti.

Pavlomir je podsjetnik da se uz puno truda može stvoriti  nešto vrijedno pažnje. Iako su vina ovdje glavni akteri, iza njih stoje ljudi koji vjeruju u svoju zemlju, svoj rad i okus koji ostaje dugo nakon posljednjeg gutljaja.