Na padinama između Zagreba i Dugog Sela, ondje gdje brežuljci mirišu na vinovu lozu, nalazi se Đurđekovac – selo koje je dom vinu, ali i ljudima koji mu daju karakter. Jedan od njih je Miroslav Polovanec – vinar, domaćin i predsjednik Udruge vinara Središnje bregovite Hrvatske, poznat i po pokretanju Festivala brežuljkastih vina Hrvatske.

Njegov OPG nije samo mjesto proizvodnje vina, već i točka susreta tradicije, tvrdoglave upornosti i finog štihanja čaše za užitak. S Miroslavom smo sjeli uz čašu vina – ne iz formalnosti, nego jer se tako priča lakše pretače – i razgovarali o vinima, brežuljcima, festivalima, radu, ali i zadovoljstvu koje dolazi kad čovjek zna što s rukama, a i s čašom.

OPG Polovanec poznat je po vinima, ali i po tome da iza njih stoji priča. Kako je sve krenulo – jeste li vino naslijedili ili ste ga sami „pripitomili“?

Mogu reći da sam naslijedio imanje. Zajedno s ocem sam posadio vinograd. Danas imamo ukupno 2,5 hektara vinograda – što i nije malo ako znamo da se takva površina teško nalazi unutar Zagreba. Kupili smo parcele od 15 različitih vlasnika, a dio smo i sami već imali. Moj pradjed je između dva svjetska rata imao više vinograda nego mi danas. Nažalost, broj vinograda u Zagrebu i cijeloj bregovitoj Hrvatskoj općenito opada. Svjesni smo da s 2 hektara nismo konkurentni niti dovoljno veliki da bismo od toga mogli živjeti, pa smo uredili izletište na kojem prodajemo vlastita vina i proizvode. Kupac tako dobiva bolju cijenu, a mi ostvarimo veću vrijednost – svi zadovoljni.

Prošle smo godine uredili i smještajne jedinice na OPG-u. Nazvali smo ih “Hoteli 5 sunca” – jer kod nas zvjezdice dolaze sa suncem – iako službeno imaju četiri zvjezdice. Mi smo, ipak, najbliža klet Jelačić placu – svega 20 kilometara od centra Zagreba.

Koje ste sorte posadili na ta dva hektara? Jeste li ciljano birali?

Imamo chardonnay i sivi pinot, koje smo već ranije uzgajali i pokazali su se vrlo zahvalnima. Tu je i graševina. Željeli smo zasaditi i crne sorte, pa smo u suradnji s Agronomskim fakultetom sudjelovali u projektu u kojem smo posadili devet crnih i pet bijelih sorata – uključujući i one koje tada nisu bile subvencionirane. Danas se većina njih subvencionira.

Od crnih imamo cabernet sauvignon, merlot, syrah, blauburger, dornfelder, portugizac (autohtona sorta), alicante bouschet i gamay bojadiser.

Kakav vam je terroir?

Rekli bismo – dosta kiseo. Nalazimo se na oko 200 m nadmorske visine. Primjećujemo i razlike: jedan predio, koji je dvadesetak metara viši, daje kod chardonnaya bolje rezultate – više šećera i više kiselina.

Što vam predstavlja najveći izazov?

Klimatske promjene, bez sumnje. Mrazevi dolaze neočekivano, a tuča je sve češća. U cijeloj bregovitoj, pa i u cijeloj Hrvatskoj, berbe su ranije nego prije. Nekada smo brali krajem rujna, početkom listopada. Danas beremo već krajem kolovoza.

Danas ranije berbe daju dobre tehničke rezultate (odnosi šećera i kiselina), ali to se ne osjeti uvijek u punoj kvaliteti vina. Primjerice, na Decanteru smo osvojili 113 srebrnih i brončanih medalja – ali nijedno zlato. Očito se prerana berba ipak osjeti u čaši. Zbog toga možda u budućnosti budemo morali mijenjati i sortiment.

Koja vina proizvodite?

Bregovita Hrvatska, poznata i kao kolijevka pjenušaca, gotovo da nema vinarije bez dobrog pjenušca – tako ni mi. Imamo dva, rađena klasičnom metodom (vrenje u boci), koji odležavaju najmanje tri godine i nagrađeni su plavim cekerom (– manifestacija koja promovira lokalne proizvode na zagrebačkom tržištu).

Od mirnih vina proizvodimo bijela vina (kraljevina, chardonnay), rosé od cabernet sauvignona, kupažu „Krč“ (nazvanu po brijegu gdje se vinogradi nalaze), te cabernet sauvignon.

Koliko su vinske ceste zaista posjećene?

Nalazimo se na vinskoj cesti, ali ona još nije zaživjela kako bi trebala. Turizam se ovdje ne razvija dovoljno – za sada smo praktički sami.

Danas ste predsjednik Udruge vinara Središnje bregovite Hrvatske. Kako je došlo do tog angažmana i što vam ta uloga znači?

Već sam drugi put izabran za predsjednika. Udruga okuplja osam županija i Grad Zagreb – zapravo cijeli prsten oko Zagreba, od Karlovca do Međimurja. Cilj nam je promocija vina i vinara. Naš kraj poznat je po autohtonim sortama – pušipel, škrlet, kraljevina – koje postižu dobre rezultate na međunarodnim natjecanjima.

Pušipel već ima vlastitu bocu i čašu, a škrlet je ove godine dobio svoju čašu od Riedela. Više ne pričamo o zagorskim “kiselišima” – iz Zagorja dolaze i najveće nagrade. Naša vina su svježa, lepršava, prepoznatljiva. U udruzi je aktivno oko 110–115 vinara.

Radimo na vidljivosti – trudimo se da vinari budu prisutni na televiziji, u novinama, organiziramo promocije u Zagrebu, kao i vlastite manifestacije poput „Breg festa“ u Laubi. U proljeće radimo i „Breg premier“ – promociju mladih vina. Planiramo i festival pjenušaca, te zajednički pjenušac pod nazivom Pjenušac Bregovite Hrvatske.

Imate li neku poruku za mlade entuzijaste iz Zagreba koji razmišljaju – “a da ja posadim vinograd”?

Samo im mogu reći: dobro razmislite o tome.

Razgovarati s Miroslavom Polovancem znači slušati čovjeka koji ne žuri, ali zna kamo ide. Njegov put vodi preko trsja, preko strmih padina i kroz godine truda – ali i entuzijazma koji ne posustaje. U njegovoj čaši, osim vina, ima i karaktera – a u njegovom radu jasno se vidi poruka: vinogradarstvo nije posao za one koji traže prečace, već za one koji vjeruju u polagano građenje priče – gutljaj po gutljaj.

A da ta priča s brežuljaka još dugo teče – pobrinut će se festival, udruga i, naravno, jedan Miroslav iz Đurđekovca, koji zna da je ponekad dovoljno – samo natočiti i poslušati.