Pepelnica je opaka bolest koju je otkrio Oidium Tuckeri, pa je ona po njemu i dobila ime oidij. Botanički, latinski naziv uzročnika je gljivica Erysiphe necator, kojoj je stari naziv Uncinula necator, Schw., Burr. Oidij. Pepelnica (uz naziv oidij, lug, metljika i dr. nazive) je vrlo raširena gljivična bolest vinove loze, koja napada sve zelene dijelove (mladice, lišće, cvat i već razvijen plod bobicu). Za razliku od peronospore, micelij ove gljivice (koja prezimi u formi spolnih plodišta na otpalom lišću ili u pupu, iz kojeg hifama dospije na tek izrasle mladice) razvija se na površini zelenih organa i tzv. haustorijama iz napadnutih organa crpi sok. Kasnije se širi posebnim rasplodnim stanicama-konidijama. Intenzitet napada (i šteta) ovisi o naravi sorte (a među osjetljive svrstavamo müller thurgau, pinot bijeli, sauvignon bijeli, silvanac zeleni i dr.), vremenskim prilikama (čemu pogoduju sparni dani za vrijeme vegetacije), gustoći sklopa (npr. broju čokota po jedinici i bujnost poticana gnojidbom), te o načinu zaštite. Kao što je istaknuto, neke su sorte vinove loze više, druge manje otporne na napadaj ove gljivice, kojoj pogoduje visoka temperatura i vlažnost zraka.
Stoga u područjima s većom relativnom vlažnošću zraka posebnu pažnju valja obratiti na to. Ispravna, a to znači ne jaka gnojidba (dušikom), odstranjivanje suvišnog lišća i zaperaka i dr. kulturalne mjere (uništavanje korova npr.) pridonose zaštiti od ove bolesti. Kao sredstvo za zaštitu najviše se koristi elementarni sumpor, kojem se vinogradari opravdano ponovo vraćaju i čija se uporaba preporuča u razdoblju poslije cvatnje pa sve do šare i to po suhom vremenu. Uz pripravke na bazi močiva sumpora (kao što su Chromosul 80 i dr.), te organske (Karathane i dr.) postoje i sistemični fungicidi (Bayleton Tilt, Topas, Rubigan, Anvil, Folicur 250TC i dr.). Fitomedicina stalno izučava i pronalazi nova i efikasnija sredstva u borbi protiv ove opake bolesti (poput Quinoxyfen-a i sl.), pa se možemo nadati i novim otkrićima na tom području, poglavito na području primjene biopesticida.
Za sva zaštitna sredstva što se već nalaze na tržištu uputstva su napisana na kutiji u kojoj su ona upakirana. Valja međutim znati, neka od tih sredstava jaki su otrovi, pa osim pozornosti preporuča se konzultirati iskusnog fitomedicinara. Uz navedena postoje i tzv. kombinirana sredstva zaštite (kao Folicur E), što istovremeno lozu brane od peronospore, oidija, odnosno pepelnice i sive plijesni. Naime, zaštitu loze od pepelnice vinogradari najčešće provode istovremeno kada lozu prskaju protiv peronospore (plamenjače), ma da se zna da je glavni napad pepelnice kasnije, tj. u doba kada plamenjača više nije prijetnja zdravstvenom stanju loze. Pepelnicu na lozi najlakše zapažamo na bobici (na kojoj se prvo vidi siva prevlaka, koja prelazi u tamne mrlje, da bi poslije na tom mjestu bobica napukla, tako jako da se pokažu čak i sjemenke). Dobar vinogradar ne čeka da primijeti prve simptome, već zaštitu provodi preventivno i u pravom trenutku. Ta akcija ne smije ni uraniti ni zakasniti. Na velikim plantažama stručnjaci prate vegetaciju, temperaturu i relativnu vlažnost zraka, pa, prema tome, određuju pravi trenutak tretiranja. Oni znaju da ni jedno sredstvo lozu ne štiti trajno, već deset (kontaktni fungicidi) do 14 dana (sistemici). S obzirom na to da pepelnica ima moć stjecanja rezistentnosti, poglavito prema nekim zaštitnim sredstvima, najčešće se isto sredstvo koristi dva, a najviše do tri puta, a zatim mijenja s nekim drugim (najbolje u konzultaciji s fitomedicinarom).
Vinogradara praktičara zanimat će i sljedeći interesantni podaci. Prvi zapis o pojavi ove bolesti datira iz 1841. i to u Engleskoj, da bi zbog njena napada od 1852. do 1854. urod grožđa u Francuskoj pao čak za 80 %. Prvi poziv na uzbunu od njene opasnosti kod nas objavio je Gospodarski list 1853., što još nije potvrda da je do tog časa bolest već i do nas stigla. Za nas je zanimljiv podatak da je prvi puta u zaštiti od ove bolesti sumpor korišten 1861. u Bakarskoj Dragi, a samo godinu dana poslije i u Kraljevici. Naime, te godine (1862.) Gospodarski list prenosi preporuku Tršćanskog vrtlarskog društva kako valja sumporiti lozu. Naime, tada se preporučalo prašenje sumpornim cvijetom prvi put kad čokot prolista, a grozdići se pokažu, drugi put neposredno pred cvatnju, treći put desetak dana poslije cvatnje, a četvrti dva do tri tjedna poslije trećeg tretiranja.
Najnovijim istraživanjima fitopatologa dokazano je da suzbijanje ova opake bolesti valja obaviti u tijeku vegetacije (a ne u doba mirovanja) i to rigoroznije u vinogradima u kojima je u tijeku prošle godine bio jak napad od onih u kojima te bolesti nije bilo. U tom slučaju zaštitu valja otpočeti ranije (kod zdravih vinograda to može biti kada su ljetorasti već podosta porasli i kada je na njima već porastao veći broj tj. i do deset listića). Ako je sorta osjetljiva na ovog patogena (a takve su od bijelih kultivara chardonnay i sve vrste pinota, a od crnih primjerice cabernet sauvignon) tada uz redovitu zaštitu (ne po jakom suncu i vrućini, ali ne ni po rosi), valja provoditi i promjenu zaštitnog sredstva, kako se ne bi iskazala rezistentnost na jednu vrstu pripravka. Kada vinogradare zaskoči ova bolest jedini način kurative je prskanje s pripravkom hipermangana (kojeg valja razrijediti u vodi u koncentraciji od 0,125% uz dodatak 2% gašenog vapna), nakon čega kroz dan-dva slijedi prskanje s jednim od sistemika protiv pepelnice.
