Na otoku Krku, gdje se tradicija mediteranske gostoljubivosti susreće s modernim pristupom ugostiteljstvu i vinarstvu, djeluje Ivan Juranić – ugostitelj i vinar koji je spojio dvije strasti u jedinstveno iskustvo za svoje goste. Iako je ugostiteljstvo njegova primarna djelatnost, proizvodnja vina ima važno mjesto u njegovoj priči. U intervjuu za Vinopediju Ivan Juranić govori o obiteljskom nasljeđu, spoju ugostiteljstva i vinarstva, te izazovima i ljepotama vođenja restorana na otoku.

Mjesto susreta

1. Za početak, možete li nam se kratko predstaviti?

Treća sam generacija u obiteljskom poslovanju. Posao su započeli moj djed i baka Nada ( po kojoj je restoran dobio ime) koja ima 91 godinu, moji roditelji  i sada ja s obitelji. Baka i dan danas voli doći u restoran i družiti se s gostima. Naročito s onima koji su „naši“ već godinama. Gosti vole osobni kontakt. Ljudi se vežu za Vrbnik jer osjećaju da su dobrodošli, pa se vraćaju iz godine u godinu. Mnogi su nakon naših susreta kupili nekretninu na Vrbniku i time postali „trajni“.

2. Je li u vašoj obitelji postojala tradicija vezana uz vino?

U početku je moj  djed proizvodio vino za svoje potrebe u konobi koja je bila na mjestu današnjeg restorana. Po struci je bio mesar tako da nije nedostajalo pršuta ni mesa. Bio je jako društven, volio je razgovarati sa prolaznicima  i ponuditi ih žmuljem vina i marendom. Na terasi smo imali roštilj. Djed je već tada imao ono što bismo danas nazvali ‘show cooking’.”.  Iz rashladne vitrine na licu mjesta gost je birao, a djed pekao meso.

Od tuda je krenula ideja o ugostiteljstvu koja traje već 51 godinu. Po zimi smo boravili u Rijeci, a ljeto je bilo rezervirano za sezonski rad. Malo, po malo smo se preselili u Vrbnik. Tada se za razliku od danas ( kad radimo 7 mjeseci) radilo cijelu godinu. Čak i u teška vremena restrikcije struje, uz agregat, se je redovito igrala briškula. Iz ove perspektive bila su to romantična vremena.

3. Gdje je tu vino?

Uvijek je bilo vina. Imamo iz tih vremena vinograde koje ,za nas, obrađuju naši partneri. Kao što je djed radio vino za svoje potrebe iz svojih vinograda i mi danas proizvodimo svoje vino za potrebe restorana. Većina se proda na kućnom pragu. Organiziramo razna događanja poput Jazz i drugih glazbenih večeri. Dobro su posjećena. Ljudi sjednu na stepenice pa uz čašu vina uživaju u ljetnom muziciranju. I opet se druže…

4. Koje etikete vina imate?

Imamo 10-ak etiketa, raznih naziva. Naravno, žlahtinu svi znaju. Osim nje imamo i druga vina koja se baziraju na žlahtini. Tu su slatka vina, pjenušava vina- Valle Jaz ( charmat metoda), Subze ( champanoise metoda). Imena smo našli u Austro-Ugarskom katastru. Npr. u Vrbničkom polju imamo dio koji se zove Jaz pa smo prema zapisima iz katastra vino nazvali Valle Jaz. I slaže se s našim glazbenim Jazz večerima.

5. Tko vam radi etikete?

Prijatelj i dizajner Kruno Serdar. Osim njega i glazbenik na kontrabasu i bas gitari Vedran Ružić, akademski slikar za 45 godina postojanja restorana je napravio etiketu. Ponovio je to i za 50.-tu obljetnicu gdje je na etiketi spojio 50 malih sličica ( jednu po godini). Gosti ta vina rado kupe kao suvenir jer su zbog etiketa i kolekcionarska. Na natjecanja ne idemo često, ali naša vina imaju niz srebrnih i zlatnih priznanja.

6. Nekad ste imali vinske, edukativne ture kroz vaš podrum. Kako je to danas?

Kad smo radili vinariju željeli smo da bude pokazna. Do korone je to i bila. U zadnje vrijeme ne vodimo goste često u vinariju. Kušanja vina, radi organizacije posla,  održavamo u restoranu i konobi. Osim toga restoran je proširen pa nam je lakše na licu mjesta održavati kušanja.  Danas je zahtjevno naći djelatnike, a svima je potrebno i osigurati smještaj što nas ograničava u broju zapošljavanja kao i činjenica da im moramo osigurati sigurnost za vrijeme zimskih mjeseci dok je naš objekt zatvoren. U suradnji s partnerskom firmom koja radi cijelu godinu, uspijevamo im osigurati kontinuitet.  Često se osjećamo kao pomorci na brodu koji plovi 7 mjeseci. Posadu moraš imati, a nije svatko za pomorca.

7.Ugostiteljstvo vam je primarna djelatnost, no ni proizvodnja vina nije zanemariva. Kako balansirate ta dva segmenta poslovanja? Pomaže li vam netko?

Najviše obitelj. Još nam puno pomažu roditelji, moja supruga Klementina, a u sezoni imamo i 30-ak zaposlenih.

Imate li neke nove projekte ili etikete u planu?

Ove godine smo imamo već spomenutu novu etiketu Valle Jaz sviježi pjenušac od Žlahtine.  Planovi su uvijek isti a to je uvijek težiti da budemo dobri u onome što radimo i da pri tome u tome uživamo.

Kako vidite razvoj vinskog turizma u vašem kraju u budućnosti?

Vinski turizam je oduvijek prisutan u Vrbniku i drago mi je da se i nove generacije bave vinarstvom i vinogradarstvom, jer to nas svih motivira da iz dana u dan napredujemo i zajednički stvaramo kvalitetan turistički proizvod.  Za posjetitelje je to također dobro da ima što više vinara jer veća ponuda privlači više ljudi i stvara se prepoznatljivost destinacije.

Imate li suradnje s lokalnim proizvođačima hrane? Kako birate dobavljače?

Suradnja sa lokalnim proizvođačima hrane postoji, ali trebao bi postojati veći broj poljoprivrednika da zadovolje veliku potražnju pogotovo u sezoni.  Nama je isključivo bitna kvalitetna namirnica, a suradnju sa dobavljačima gradimo na dugogodišnjem povjerenju.

Što preporučujete prvi put putnicima koji dolaze u Vrbnik? Koja bi bila idealna kombinacija jela i vina?

Šurlice sa kozicama ili gulašem i čaša Žlahtine su dobitna kombinacija.

Imate li neku priču iz restorana koja vam je posebno ostala u pamćenju?           

Najljepša priča je da smo uspjeli stvoriti mjesto susreta gdje ljudi mogu doći na času vina, nešto pojesti a u isto vrijeme se susresti sa nekim poznatim ili nepoznatim i uživat u trenutku.  Tu emociju oni nose sa sobom svojim kućama i prenose ju svojim obiteljima i prijateljima, i na taj način ih motiviraju da nas i oni posjete.

Ivan Juranić na Krku gradi priču u kojoj se susreću rad, znanje i osjećaj za prostor i gosta. Njegov podrum nije samo mjesto u kojem vino sazrijeva, već i atrakcija koja turistima ostaje u sjećanju. Njegov pristup pokazuje kako se na otoku može stvarati vrijednost koja spaja lokalnu baštinu i suvremene standarde.

Odlazeći iz Vrbnika, nije teško razumjeti zašto se gosti vraćaju – mirisi vina i toplina domaće atmosfere ostaju u pamćenju još dugo nakon povratka.