Zagorje-Međimurje je jedna od sedam podregija u vinogradarskoj regiji Kontinentalna Hrvatska. Nalazi se na krajnjem sjeverozapadu kontinentalnog dijela Hrvatske, a obuhvaća prostore od ušća rijeke Sutle u Savu, pa uzvodno do Pregrade i dalje prema sjeveru uz kopnenu granicu sa Slovenijom do međudržavne granice s Mađarskom, pa tom granicom do ušća rijeke Mure u Dravu (nedaleko Legrada). Na ovom dijelu, podregija Zagorje-Međimurje graniči s vinogorjima Koprivnica-Đurđevac i Zelina (koja se svrstavaju u podregiju Prigorje-Bilogora), obuhvaćajući vinogradarske položaje Zaprešića, i graničeći sa zagrebačkim vinogorjem i uzvodno Savom do Podsuseda i već spomenutog mjesta na kojem Sutla utječe u tu našu najdužu rijeku. S obzirom na administrativno teritorijalni ustroj RH, ova vinogradarska podregija obuhvaća područja Međimurske županije, Varaždinske županije, Krapinsko-zagorske županije i manjeg dijela Zagrebačke županije. Devet vinogorja ove podregije su Međimurje, Varaždin, Ludbreg, Krapina, Zlatar, Zabok, Klanjec, Stubica, i Pregrada.
Vinarija Vinski Vrh u općini Hraščina, vinogorje Zlatar RG
Manji dio navedenih vinogorja u ovoj podregiji smjestio se u ravničarskom dijelu (poput vinograda u Donjem Međimurju), dok se veći nalazi na brežuljkastim obroncima alpskog sustava koji do tamo sežu i čiji najviši vrh (Mohokos) dosiže jedva 363 m/nm. Cijela je podregija pod utjecajem umjerene kontinentalne (panonske) i umjerene srednjoeuropske (alpske) klime. Najniže srednje mjesečne temperature zraka zabilježene (na meteorološkim postajama Varaždin i Klenovnik) su u siječnju i iznose od -0,7 do +0,2°C, a najviše mjesečne u srpnju i kreću se između 20,0 i 20,2°C. Srednja godišnja temperatura zraka iznosi od 10,0 do 10,4°C, dok je temperatura u tijeku vegetacije (od travnja do listopada) oko 16,5°C. Zbroj efektivnih temperatura u ovom području je manji od 1371°C, što znači da se ono svrstava u I. zonu po A. J. Winkleru. Prema našem razvrstavanju ta je podregija u zoni B.
Za razliku od mnogih drugih vinogradarskih podregija u RH, količine oborina, koje se godišnje najčešće kreću između 800 i 1200 mm, dobro su raspoređene, jer u tijeku vegetacije padne i do 60% vodenog taloga. Najviše kiše padne u mjesecu srpnju, kada su i srednje dnevne temperature najviše o čemu vinogradari brinu provodeći odgovarajuće mjere zaštite od bolesti vinove loze
O zaštiti od tuče u intenzivnom vinogradarstvu mora se razmišljati, tim prije što dosadašnji način te obrane (raketama) nije više dopušten. Jednako tako nerijetko, ali ipak se događa da štete nanesu i jaki vjetrovi (poglavito ako pušu kad je ljetorast mlad i krhak), pa se preporuča odgovarajuća zelena rezidba i vezidba.
Na području Hrvatskog zagorja gorja su izgrađena od vapnenca i dolomita, a doline i nizinski dijelovi, poglavito u Donjem Međimurju pokriveni su aluvijalnim sedimentima (šljunak, glina, lapor). S obzirom na činjenicu da se na ovim prostorima loza uzgaja već tisućljećima, tla pripadaju antropogenom rigosolu, podtipu vitisol, što je posljedica utjecaja vinogradara kroz unos gnojiva i obradbu. Bez obzira na to, pretežni dio vinogradarskih tala ove podregije je siromašan fiziološki aktivnim hranivima (poglavito je slaba opskrbljenost s fosforom, a i fiziološki aktivnim vapnom). Tla su uglavnom neutralne rakcije i siromašna humusom, ali i tu postoje značajne razlike od položaja do položaja, pa će vinogradari u interesu kvalitetne proizvodnje biti prisiljeni pedološkom analizom utvrditi koju vrstu i količinu gnojiva valja tlu dodati.
Govoreći o tlima i utjecaju čovjeka na njegovo stanje rečeno je da je ta tradicija stara nekoliko tisućljeća, što se može potkrijepiti i pisanim dokumentima. Naime, prema Pliniju Starijem (23-79), prastanovnike na ovim prostorima (ilirsko-keltska podrijetla i posebno pleme Sereta) pokorile su rimske legije u I. stoljeću prije Krista, stvorivši provinciju Gornju Panoniju u kojoj su u okolici naselja Strida (sada Štrigove) uzgajali v.l. iz čijeg su grožđa spremali vino koje se transportiralo čak do prijestolnice, Rima. Dolaskom Slavena (u tijeku VI. stoljeća), koji su se zacijelo odrekli svojeg tradicionalnog pića medovine, ta je proizvodnja još više napredovala. Velik broj pisanih dokumenata iz kasnijih razdoblja spominje obveze kmetova prema feudalnim gospodarima i crkvi (poput onih čiji je začetnik kralj Bela IV. iz 1261. god.), do vremena kada su na ovim prostorima (točnije na području Međimurja) grofovi Zrinski (od XIV. do XVI. stoljeća) na alodijalnim posjedima uzgajali lozu i proizvodili vina. Uz brojne prirodne nedaće (poput zimskih smrzavica, kasnih proljetnih i ranih jesenskih mrazeva, erozije tla, poplave, suše itd.) vinogradare su pritiskale i brojne obveze (davanja prema feudalcima i crkvi), pa se tvrdi da su seljačku bunu (1573.) podigli upravo zagorski vinogradari. U goricama, kako se u kajkavskom govoru naziva vinograd i u kletima u kojima se ponegdje još uvijek na tradicionalan način obavlja preradba grožđa, vinogradari ovog kraja (i drugih kontinentalnih vinogradarskih podregija), provode velik dio vremena, organizirajući prigodna slavlja (Martinje, Vincekovo i dr.) i nalazeći odmor nakon napornog rada. Tržišno gospodarstvo i potreba da se vina proizvode na suvremenim osnovama u većim serijama standardne kakvoće nameće potrebu okrupnjavanja vinogradarskih gospodarstava i modernizacije vinarstva, a rezultati takvih promjena već su sada vidljivi iz popisa registriranih proizvođača vina s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom.
Nakon pojave bolesti i naročito štetnika filoksere koja je na ovom području uništila stare sorte na vlastitom korijenu (u razdoblju od 1882. do kraja XIX. stoljeća), počinje tzv. I. regeneracija vinograda na američkim podlogama, mijenja se sortiment i način uzgoja (uz kolac), a da bi se osigurale potrebne količine kvalitetnog sadnog materijala osnivaju se voćni i lozni rasadnici (najveći u Vukanovcu i Zagrebu). Već u to vrijeme (1904. godine) u Čakovcu se osniva Međimurska tvornica šampanjca (Strahinja i komp.), a na Učiteljskoj školi u tom istom gradu uvodi se obrazovanje iz poljodjelstva s ciljem da učitelji to znanje prenesu na đake osnovnih škola.
I na ovim su prostorima ratovi (I. i II. svjetski rat) i nerazumna politika tadašnjih vlasti prema ovoj intenzivnoj grani gospodarstva utjecali na smanjenje vinogradarskih površina. Tek su u zadnjoj četvrtini XX. stoljeća u ovoj podregiji kontinentalne Hrvatske posađeni prvi plantažni vinogradi (u sustavu SOUR-a “Agromeđimurje”-PZ “Čakovec”-OZO Štrigova na površini od 98 ha i SOUR-a “Varaždinka”-OUR “Poljoprivreda i prehrambena industrija”-Varaždin na površini od 64 ha) i podignuti u to doba suvremeni vinarski podrumi. Nakon osamostaljenja RH i prelaska na tržišno gospodarstvo (1991. godine), poglavito u vinogorju Međimurje registriran je velik broj vrsnih vinogradara i vinara koji urod grožđa preporučenih kultivara s vlastitih vinograda samostalno prerađuju i dorađuju te nude tržištu. Ti preporučeni kultivari u ovoj podregiji su rizling rajnski, traminac crveni, traminac bijeli, graševina, moslavac kojeg u Međimurju nazivaju pošipel ili pušipel, sauvignon bijeli, pinot bijeli, pinot sivi, silvanac zeleni, chardonnay, müller thurgau, muškat žuti, muškat bijeli, zelenac slatki, veltlinac crveni, muškat ottonel i kraljevina. Asortiman preporučenih crnih kultivara (prema Pravilniku o Nacionalnoj listi.., NN 159/04.) čine: portugizac, pinot crni, frankovka, lovrijenac, zweigelt i gamay bojadisar.
Najveći broj registriranih proizvođača vina s k.z.p. nalazi se u vinogorju Međimurje i to sa sjedištem tvrtke u Štrigovi. U tom istom vinogorju grožđe i vino proizvode i drugi registrirani vinogradari i vinari kojima je sjedište u Čakovcu, Murskom Središču ili u mjestu Lopatinec.
U vinogorju Varaždin vina s k.z.p. proizvodi dvanaest proizvođača od kojih najveći broj sjedište ima u Varaždinu, dok su ostali u Cestici, Lepoglavi, Jalžabetu i u mjestu Donja Voća.
Ostali proizvođači iz ove podregije nalaze se u vinogorjima Klanjec, Stubica, Pregrada, Zlatar, Krapina Zabok i Ludbreg.
Bašica
Vidi: suškovo vino.
