Virusi (lat. otrovi) su uzročnici mnogih bolesti kod životinja i ljudi, te kod bilja pa i kod vinove loze. Oni su biološki subjekt bez staničnog ustroja koji ima neka od svojstava i nežive tvari i živih bića. Građeni su od jedne ili više makromolekula nukleinskih kiselina (DNK-deoksiribonukleinska kiselina ili engl. DNA-deoxyribonucleic acid) iz dva polinukleotidna lanca zavijena u dvolančanu zavojnicu s proteinskim omotačem i jednolančana RNK-ribonukleinska kiselina bez takva omotača, slična DNK koja umjesto T-timina ima ugrađen U-uracil i ribozu umjesto deoksiriboze. Kada se ove molekule nalaze u odgovarajućoj živoj domaćinskoj stanici, (zbog čega ih i nazivamo staničnim parazitima) svojstvo živih bića iskazuju razmnožavanjem, ubacujući svoj genetski kod na DNK domaćina, kaja ih svojom aktivnošću reproducira, a kada su izvan takvih uvjeta, svojstva nežive tvari iskazuju sposobnošću kristalizacije. To je razlog da nisu svrstani ni u jedno od pet carstava klasične taksonomije (t.j. sistematike koju se razvrstava u monere, protiste, gljive, biljke i životinje).
Mnogi znanstvenici ne isključuju da su (možda) upravo virusi bili jedni od prvih u lancu nastanka živih bića na Zemlji i da su upravo oni značajno utjecali na njihovu evoluciju. Nakon otkrića mikroskopa, (što se pripisuje Antony van Leeuwenhoek-u, 1632-1723), otkrivene su biljne i životinjske stanice i bakterije, (veličina između 100 µm za stanice i 1 µm za bakterije). Tada je zaključeno da su bakterije najmanji živi organizmi, koji su nerijetko i uzročnici bolesti bilja, životinja i čovjeka.
Otkrićem elektronske mikroskopije i tzv. skenirajuće tunelske mikroskopije (STM), što se zbilo u osamdesetim godinama XX. stoljeća, u kojem su ubrzani elektroni zamijenili zrake svijetlosti, pa prolazeći kroz elektronska polja prstenastih elektromagneta (što je u ovom slučaju zamjena za staklene leće tzv. svjetlosnih mikroskopa), omogućili pogled u strukturu virusa, proteina, aminokiselina i atoma, zaključeno je da postoje i živa bića manja od bakterija. Još je prije toga, (1892.) ruski botaničar Dmitrij Ivanovski zapazio da se u biljnom soku mozaičnim šarenilom zaraženog bolesnog lista duhana (čiji je sok prethodno profiltriran filtrom kroz koji nisu mogle proći ni najmanje bakterije) infektivan, jer kada se s njime protrlja list zdrave biljke i ona postaje bolesna poput biljke od koje je sok dobiven. Tu je tvar (koja izaziva mozaično šarenilo biljke duhana) švicarski znanstvenik Martinus Beijerink nazvao virusom-otrovom, označivši ga novim, do tada nepoznatim uzročnikom mnogih bolesti. Suvremena je znanost o virusima (virologija) saznala mnoge pojedinosti koje se odnose na građu virusa, njihov sastav, ponašanje i na posljedice koje uzrokuju itd., te ih svrstala u porodice-viridae, potporodice – virinae i vrste-speciese. Na sličan način nastoji se odgovoriti i na pitanja o viroidima, prionima i drugim oblicima bioloških subjekata koji uzrokuju bolesti bilja, životinja i čovjeka. Broj različitih vrsta virusa koje napadaju vinovu lozu je velik, i dok neki od njih iako prisutni u stanicama loze ne uzrokuju nikakve ili bar ne značajnije gospodarske štete, najmanje njih desetak vrlo su opasni. Neke od virusnih zaraza vinove loze moguće je determinirati na temelju izgleda deformiranog, smotanog ili mozaičnog lista, račvastog ljetorasta, kraćeg i kržljavog koljenca, rehuljavog grozda itd., druge samo na temelju laboratorijske analize. Štete što ih ti stanični paraziti uzrokuju iskazuju se smanjenom bujnošću ljetorasta, smanjenjem uroda i postotka šećera u grožđu, te sklonošću (zaražene – od virusa bolesne loze) zimskom smrzavanju. U rasadničarstvu napad određene vrste virusa može izazvati veći kalo i nastanak većeg postotka nekvalitetnih cijepova zbog smanjenja nastanka kalusa od čega zavisi srastanje plemke s podlogom. Napad i manifestacija bolesti ovisi o sorti zaražene loze, što znači da su neke otpornije, a druge (među koje se ubrajaju i mnoge naše autohtone sorte) manje otporne. Valja znati da se virusom jednom zaražena loza (europska ili neka druga), ta bolest ne može izliječiti, pa u sprečavanju takva oboljenja, uz uništavanje vektora-prenosnika (nematoda, cvrčaka, biljnih uši) valja naročito brinuti o kakvoći cijepova, ključića i plemki koje vinogradar kupuje prilikom sadnje vinograda. Takav sadni materijal mora biti od nadležne državne institucije certificiran. Pred znanošću je velika zadaća u nalaženju odgovora na pitanje kako se uspješno boriti protiv virusa i ostalih opasnih staničnih parazita.
Dok se virusi sa životinja prenose (dodirom ili nekim od vektora) na druge životinje, valja napomenuti da se virusi sa bilja ne prenose na životinje ni obrnuto, sa životinja na bilje. Neke od virusa čovjek namjerno prenosi (npr, na tulipane i sl. radi postizanja mozaičnog izgleda cvijeta, odnosno na neke od kukaca da bi zakočio ili spriječio razvoj tekvih štetnih insekata i virusnih bolesti bilja. Na kraju kažimo i to da se virusi ne mogu uništiti antibioticima. Vidi: virusna infektivna degeneracija loze, fitoplazme, žutica vinove loze, decimalni predmeci, mikrometar, mikron, nanometar, nukleinske kiseline, genetika, mikroskop, bakterije.
