Vinogradarsko-vinarsko zadrugarstvo jednako kao i zadrugarstvo u drugim područjima gospodarske aktivnosti, najpogodniji je oblik poduzetništva malih proizvodnih djelatnosti koje se dobrovoljno udružuju radi zaštite svojih gospodarskih interesa.
Počeci takva udruživanja u svijetu i u Hrvatskoj nastaju ukidanjem feudalnog i uspostavom kapitalističkog gospodarskog sustava u kojem se također nisu ostvarivali očekivani pravedni uvjeti raspodjele dohotka i to zbog prednosti koju je postizavao krupni kapital u odnosu na rad obrtnika i malih poljoprivrednih proizvođača. Prvu zadrugu u svijetu, sa određenim pravilima poslovanja osnovalo je 28 tekstilnih obrtnika 1844. u Velikoj Britaniji, a na području Hrvatske (gdje je oslobađanje od kmetstva počelo 1845.), prva (i to štedno kreditna) zadruga utemeljena je u Pitomači 1862. Samo dvije godine nakon toga (1864.) utemeljena je zadruga (i to kao Blagajna uzajamne veresije, tj. uzajamnog kreditiranja) u gradu Korčuli (na istoimenom otoku) koju je uspostavilo 90 članova, da bi se u narednih četrdesetak godina broj zadrugara stalno povećavao. Povećavalo se je i područje na kojem je spomenuta korčulanska zadruga (utemeljena na osnovu Zakona o udruženjima iz 1852., u kojem se još ne spominje termin zadruga) djelovala. Tek je 1873. donijet novi Zakon o privrednim i gospodarskim zadrugama, pa je tada obavljena odgovarajuća preregistracija, ali se je započelo s osnivanjem zadruga i u ostalim područjima Hrvatske. Prva vinarska zadruga u Hrvatskoj osnovana je u Dalmaciji, u mjestu Bolu na otoku Braču. Zadružni pokret u Dalmaciji bio je u to doba vrlo snažan, na što ukazuje i podatak da je već početkom (21. veljače) 1907. utemeljen i Zadružni savez. Među najstarijim vinogradarsko-vinarskim zadrugama valja spomenuti Hrvatsku vinarsku zadrugu moslavačkih vinogradara u Voloderu (utemeljenu 1913.) i Prvu plešivačko-okićku vinogradarsko vinarske zadrugu u Gornjem Desincu (koja je počela sa radom 1929.).
Širenju zadrugarskog duha (kao poslovnog, kulturnog i prosvjetnog žarišta na selu) najviše su pridonijeli braća Radić, čiji je pokret, u gospodarskom smislu, bio zadružni, (koji se je s početka zalagao za vjeresijsko, a kasnije i za druge oblike zadrugarstva). Da je zadrugarstvo u to doba bilo izuzetno dobro prihvaćeno potvrđuje i podatak da je od 1880. kada ih je u Hrvatskoj i Slavoniji bilo registrirano 19 (sa 4,62 milijuna forinti kapitala), trideset godina kasnije njihov broj povećan na 744 (sa 64,5 milijuna forinti kapitala). Ukupan broj zadruga (poljoprivrednih, štedno kreditnih, obrtničkih i drugih) 1909. dosegao je broj od 1620. Nakon tog razdoblja (proizvodno, štedno-kreditno i nabavno-prodajno) zadrugarstvo se održava, da bi u tijeku Prvog i naročito u tijeku i nakon Drugog svjetskog rata promjenom režima i nastojanjem da se na štetu poljoprivrede provede industrijalizacija, te ukidanjem temeljnih zadružnih načela (koja podrazumijevaju zadružno-privatno vlasništvo i slobodu odlučivanja o udruživanju), među kojima se posebno ističe diktat prisilne kolektivizacije, ono nazadovalo. Nakon što se je (od 1949. i kasnije) odustalo od forsiranja osnivanja Seljačkih radnih zadruga (po uzoru na sovjetske kolhoze), ideja o kolektivizaciji na selu se nastavlja osnivanjem Općih poljoprivrednih zadruga i modela socijalističke kooperacije individualnih proizvođača s društvenim sektorom. Međutim, kada se je i takav oblik poslovanja počeo uspješno ostvarivati, u strahu da to potiče privatni sektor na selu i u poljoprivredi, donijeti su restriktivni zakoni kojima se smanjuje privatno vlasništvo nad poljoprivrednim površinama što je bio i ostao temeljni uvjet napretku, jer omogućava uvođenje mehanizacije a time i racionalnije i suvremenije načine proizvodnje.
Takvo se je stanje održalo sve do utemeljenja samostalne Republike Hrvatske, kada se je, donošenjem Ustava (21. prosinca 2001.) uz ostalo usvojio i prelazak na tržišno gospodarstvo, a time omogućila realizacija, kroz stoljetnu praksu potvrđenog postulata, prema kojem je dobro uređeno i bogato seljačko gospodarstvo temelj učinkovite poljoprivredne proizvodnje i stožerno mjesto stabilne društvene zajednice. Da bi se potaklo osnivanje i opstanak poljoprivrednih zadruga donijet je Zakon o zadrugama (NN 36/95, 67/01, 12/02) u kojem se reguliraju mnoge pojedinosti po uzoru na razvijeno europsko zadrugarstvo. Bez obzira na sve to (tvrdi se, najvećim dijelom zbog loših iskustava u našem zadružnom pokretu iz navedene nedavne prošlosti, zatim, sada važećih visokih članskih uloga i neodgovarajućih odnosa između Zadruge i potencijalnog zadrugara, pa i činjenice da članom zadruge može postati ne samo osoba koja u cijelosti ili djelomično posluje putem zadruge, već i neka druga, ako bilo na koji način neposredno sudjeluje u ostvarivanju ciljeva radi kojih je zadruga osnovana) očekivani pomaci na tom planu su usporeni. Veći trend osnivanja zadruga (od oko 200 na godinu) zabilježen je od 2002. do 2007. godine, kada ih (prema informaciji u „Magazinu za zadružno poduzetništvo-Zadruga) je u Hrvatskoj (bez štedno kreditnih) bilo registrirano 1832. Hrvatski savez zadruga je član Međunarodnog saveza zadruga (International Cooperative alliance-ICA).
Datoteka:Hrv savez zadruga.gif
Logo hrvatskoga saveza zadruga
O unapređenju hrvatskog zadrugarstva općenito i posebno u poljoprivredi, posebno se brinu: Hrvatski savez zadruga, Regionalni i Županijski zadružni savezi, Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Upravni odjeli za poljoprivredu u županijama i dr.
Vidi:Sabâtina, Zakon o zadrugama NN 34/11.
