Vinodolski zakon

Vinodolski zakon je sastavljen u Novom Gradu (gradu kasnije zvanom Novi Vinodol i od polovice XX. stoljeća preimenovanom u Novi Vinodolski) i to “Ljeta gospodnjeg 1288, indikacije prve, šestog dana mjeseca siječnja”. U odredbama tog dokumenta spominju se vinogradi (tri puta), vino (dva puta), trgovačke knjige, podrum, krčmara, podružnika, pudara i likuf – pod kojim se podrazumjeva prastari običaj gozbe (jedenja i pijenja – valjda i vina) većeg broja pozvanih svjedoka s time da se ne zaboravi neki važan pravni posao. Taj prastari običaj koji je njegovan i u hrvatskoj državi narodnih vladara, sačuvao se je naročito u našim vinorodnim krajevima sve do današnjih dana. Valja međutim istaći da se svi navedeni, nama zanimljivi pojmovi vezani za lozu i vino spominju radi dokazivanja prava (od prodaje vlastitog vina, koji posao obavlja osoba zvana krčmar, ili tuđeg vina, kojeg prodaje podružnik), a da iz tih podataka ne možemo izvoditi nikakve zaključke dali je ta gospodarska grana u ovom kraju bila vodeća ili sporedna. O tome se saznaje više tek iz kasnijih dokumenata, ponajviše iz onog što ga je oko šesto godina kasnije napisao meire (tj. načelnik) kantona vinodolskog i općine novljanske, kao i iz urbara – kako se nazivaju zbirke propisa kojima se uređuju odnosi vlastelina i kmetova i u kojima se često spominje vinograd, loza i vino.