Vinodol (dolina u vinogradarskoj regiji Primorska Hrvatska, i to u podregiji Hrvatsko primorje, od Novog Vinodolskog do Križišća) je zacijelo u prošlosti bila oaza trsja i područje gdje se je proizvodilo vino, jer kad to ne bi bilo tako, vjerojatno mu kroničari, pisci i geografi iz antičkih vremena ne bi zabilježili ime Vallis vinaria, Vallis vinearia i Val de vino, koje upravo na to upućuje. Hrvati, dolaskom u ove krajeve, to latinsko ime od dvije, preinačili su u jednu riječ s istim značenjem i nastavili uzgajati lozu i proizvoditi vino, ne da bi se s njime samo oni krijepili, hranili i liječili, već da bi ga mijenjali za druge važne živežne namirnice, robe i predmete. O važnosti vinogradarsko-vinarske djelatnosti ovog kraja govore i brojni zemljopisni nazivi (Vinodolsko primorje, Vinodolski kanal), kao i administrativno povijesni pojmovi (Župa Vinodol) naziv grada (Novi Vinodolski) i općine Vinodolske čije je središte u najstarijem mjestu Vinodola – Bribiru.
O tome, dali su i starosjedilačka plemena i narodi poput Ilira, Grka i Rimljana vinom i proizvodima iz grožđa i vina iz ovih krajeva trgovali, nema pisanih dokumenata, ali zaostale i u podmorju pronađene cijele i polomljene amfore (u Povilama, Novom – kod Lopara, Jasenovi i Selcima i poglavito nedavno otkrivena lokacija u Crikvenici gdje su se izrađivale te posude), na takav zaključak nedvojbeno upućuju. Ako se je u tim antičkim posudama čuvalo i pretežito morskim putem prevozilo (uz vodu, žito i ulje) i vino, logično zaključujemo da se je ono iz doline vina izvozilo u neke druge potrošačke centre, a ne da je dovažano ovamo gdje nije bilo većih potrošačkih centara.
Za razliku od zapadne obale Istre, gdje su otkriveni tijesci (za preradbu maslina i grožđa), bogomolje s kipovima bakantica i nadgrobne ploče s motivima berbe grožđa (sve važni dokazi o visokom stupnju vinogradarsko-vinarske proizvodnje) u Vinodolu i vinodolskom primorju. Na ušću Dubračine u Jadransko more kod grada Crikvenice pronađeni su već spomenuti predhistorijski i srednjevjekovni ulomci i posude, te peći za izradbu takvih keramičkih posuda, a sve to upućuje na postojanje vinogradarsko-vinarske proizvodnje te na trgovinu i promet roba i ljudi.
Ratovi (Turci, Mlečani, a kasnije i I. i II. svjetski rat), nebriga tuđinske vlasti i pojave ekonomskih kriza, bolesti kod stanovnika kao i povremeni prirodni čimbenici (bura, suša, posolica) ograničavali su svaku vrstu poljoprivredne proizvodnje. Pojava bolesti i štetnika na vinovoj lozi krajem XIX. i početkom XX. stoljeća (pepelnica, plamenjača, trsna uš) uzrokovale su drastičnu demografsku eroziju do tada prenapučenog sela, a to se je najviše manifestiralo propašću radno i kapitalno najintenzivnije poljoprivredne djelatnosti – vinogradarstva. Radno sposobni u velikom broju iseljavaju u prekomorske zemlje (što tuđinska vlast čak i potiče), ili odlaze u gradove gdje se razvija industrija, brodogradnja, trgovina i drugi oblici zapošljavanja, među ostalima i u jednoj novoj, do tada nepoznata djelatnost – turizmu, gdje posao dobivaju i žene.
Nakon prvih višestranačkih izbora i odluke Sabora Republike Hrvatske 1991. godine o neovisnosti i suverenosti te prelaskom na tržišnu privredu usvojeni, kroz stoljetnu praksu potvrđeni postulati, prema kojima je samo dobro uređeno i bogato seljačko obiteljsko gospodarstvo temeljna jedinica učinkovite poljoprivredne proizvodnje i stožerno mjesto stabilne društvene zajednice, ali za takvu preobrazbu (koja uz niz aktivnosti podrazumjeva i okrupnjavanje rascjepkanih poljoprivrednih posjeda i na njima organizaciju suvremene proizvodnje) valja još puno učuniti.
Vidi: Kargačin, (Focio) Ivan, vinogradarski katastar, urbari, toponomastika uz vinogradarske i vinarske pojmove.
