Vinova loza je kultura umjerene klime, ali su i u tim područjima moguće štete od kasnih proljetnih (sve do 15. svibnja) i ranih jesenskih mrazeva, a nerijetko i od niskih temperatura zimi. Različite sorte v. l. različito podnose zimske niske temperature, ali ako je loza u dobroj kondiciji njeni će dobro sazrjeli pupovi podnijeti i temperaturu od -13, jednogodišnje drvo od -20, a staro drvo i od -30°C. Najmanje je otporan na niske temperature korijen v. l., međutim valja znati da je on i bolje štićen od njenih nadzemnih dijelova. Lozu se štiti od ovakovih nepogoda nagrtanjem (što je uglavnom napušteno), sadnjom na južnim, jugozapadnim i jugoistočnim stranama brežuljaka, višim uzgojem i širim razmacima među redovima, kao i izborom odgovarajućih podloga i ranije dospjevajućih sorata. Umjerena gnojidba (s manje dušika) smanjuje bujnost, pa drvo (poglavito ako u tlu ne nedostaje kalija) pravovremeno dozori i bude spremno za zimski odmor. Kasne proljetne mrazeve moguće je izbjeći i kasnijom (proljetnom) rezidbom, jer tada vegetacija kasnije kreće. Ako ove mjere nisu dovoljne, vinogradari (na poziv meteorološke službe) pribjegavaju i mjerama neposredne zaštite dimljenjem, ventiliranjem ili polijevanjem s vodom. V. l. koja je pretrpjela štete od niskih temperatura iziskuje posebnu njegu (pojačanu zaštitu od bolesti, prihranu gnojivima, a ponekad i rezidbu odn. nadosadnju potpuno izmrzlih čokota).
Vidi: rak v. l., permakultura.
