Slovenija je imala pod vinogradima, prema biltenu OIV-a, u razdoblju 1991.-2000. prosječno godišnje 18.000 ha, s tim da su na kraju tog razdoblja površine smanjene na 17.000 ha. Cjelokupna količina proizvedenog grožđa (u razdoblju 1991.-2000. god. prosječno godišnje oko 1.150.000 dt) prerađivala se je u vino (628.000 hl), što znači da se i ovdje uzgajaju pretežito vinske sorte vinove loze. Vinogradarstvo Slovenije se razvija u tri vinogradarske dežele (ranije zvana rajona), od kojih se svaki dalje dijeli u okoliše (tj. vinogorja).
Podravska vinogradniška dežela se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Republike (između rijeke Mure i Drave) i djeli se na sedam okoliša (srednje Slovenske gorice, Radgona-Kapela, Prekmurske gorice, Maribor, Ljutomer-Ormož, Haloze i Šmarje-Virštajn). Ovdje se pretežito uzgajaju bijele kvalitetne sorte, ponajviše rizling tal.(kojeg Slovenci zovu laški rizling), rizling rajnski, sauvignon bijeli, traminac crveni i traminac mirisni, pinot bijeli, silvanac zeleni, muškat rumeni, neuburger, ranfol, müller thurgau (rizvanac), muškat ottonel i veltlinac zeleni. Od crnih sorata (koje su ovdje sporedne), uzgajaju se pinot crni (kod potrošača još uvijek, kao vino poznatiji pod starim imenom modri burgundec), portugizac (zvan modra portugalka), frankovka (modra frankinja) i šentlovrenka. Hoće li od grožđa kvalitetnih vinskih kultivara nastati stolno ili kvalitetno vino, ovisi o vinogradarskom položaju, klimatskim prilikama u pojedinim godinama, te tehnološkom postupku berbe, preradbe i njege, o čemu ovdje uz marljive proizvođače posebno brinu i nadležni državni organi. U ovoj vinogradniškoj deželi (nekad zvanom rajonu) i naročito, u nekim njegovim okolišima (poput Ljutomer-Ormoža i Radgona-Kapela), kad su jeseni tople i suhe, grožđe se ostavlja na čokotu dok ne provene, a ponekad to potraje sve do prvog mraza i snijega, pa tako nastaju cijenjena predikatna vina kasne i ledene berbe.
Posavska vinogradniška dežela, koja se prostire južno i samo djelomično sjevernije od rijeke Save, dijeli se na okoliše Bela Krajina, Bizeljsko-Sremič i Dolenjska. Ovdje se uzgajaju ponajviše vinske sorte crnoga grožđa (žametna črnina, frankovka, portugizac i šentlovrenka), dok su bijele (poput rizlinga talijanskog., plaveca (žutog), sauvignona i šipona, (kako ovdje zovu moslavac) manje zastupljene. Najpoznatija i na tržištu Slovenije najcjenjenija vina ovoga rajona su, od rujnocrvenih cviček i metliška črnina, a od bijelih bizeljčan. Primorsku vinogradarsku deželu čine četiri okoliša: Brda, Koper, Vipava i Kras. Ova je dežela poznata po kvalitetnim i vrhunskim crnim (rafošk-ovdje zvan) refošk i kraški teran, barbera crna, cabernet sauvignon i cabernet franc te pinot crni), ali i bijelim vinima (rebula, tokaj, malvazija, pinot bijeli i pinela). Kao što je iz ovog kratkog prikaza vidljivo, u Republici Sloveniji se proizvode vina u užem smislu te riječi (mirna, koja se u njih dijele na razred stolnih i razred kvalitetnih vina u koji se svrstavaju i vrhunska vina na što stječu pravo s obzirom na zrelost grožđa, način berbe ili način školovanja), ali i druga vina u užem smislu te riječi, a poglavito pjenušava. Najdužu tradiciju proizvodnje pjenušca klasičnim postupkom njeguju u radgonskom kraju gdje je Alojs Kleinošek još davne 1852. počeo takvom proizvodnjom. Od 1882. Radgonska penina se proizvodi bez prekida, a istim se postupkom u novije doba proizvodi cijenjena Frangeževa penina i pjenušava vina drugih proizvođača.
Posebna vina, naročito prirodno slatka, (kao što su primjerice vina iz prosušenog grožđa), te aromatizirana, alkoholizirana i druga posebna vina, također se manje proizvode i izvoze. U proteklih šezdesetak godina među bolja godišta (kakvoćom i urodom) uvrštena su 1945.,1946., 1953., 1957., 1971., 1981., 1985. 1990. i 1992. a 1983. smatra se godinom stoljeća. U literaturi (Levstik) se spominje (cit. T. Pavček u “Slovenski vinogradi”) najbolja godina prošlog stoljeća 1834. Proizvodnja i promet vina u Sloveniji počelo se je regulirati Zakonima 1905. (kada je donijet austrijski vinski zakon), a zatim slijedi Zakon o vinu kraljevine Jugoslavije (1929.), pa Zakon o vinu u SFRJ (1965.), te ZOV RS iz 1974. koji je bio na snazi sve do donošenja iz Zakona o vinu (i o drugim proizvodima od grožđa i vina ili skraćeno ZVDP), koji je stupio na snagu 29. 11. 1997. (Uradni list 70/97.). Taj je zakon s obzirom da je Slovenija u međuvremenu postala članicom EU prestao važiti 2004. pa se uskoro očekuje donošenje novog, koji će biti usklađen s europskim normama. RS. godišnje uveze (najviše iz Makedonije i Srbije, ali povremeno i iz Španjolske i dr. vinogr. zemalja) od 150.000 do 300.000 hl vina. Prema statističkom biltenu OIV-a, u tijeku 1991.-1995. bilo je uvezeno 353.000 hl vina, a u razdoblju 1996.-2000. manje od polovice te količine, točnije 150.000 hl vina.
U istim razdobljima je izvezena otprilike polovina od uvezene količine (tj. 180.000 i 81.000 hl), ali su sva izvežena vina bila s oznakom k.z.p. Značajan dio izvezenih vina stiže i na tržište RH. Potrebe domaćeg tržišta za stolnim grožđem (koje od godine do godine podosta varira od 60.000 do 11.000 dt) podmiruje se u cijelosti iz uvoza, a godišnje se uveze i oko 6.000 do 12.000 dt grožđica. Potrošnjom koja varira od 27,37 l pro capite u 1999. god., do 56,34 l pro capite koliko je iznosila 1996., Slovenija zauzima visoko mjesto u [[Europi]], iza Francuske (63), Portugala (58,11), Luksemburga (50) i Švicarske (41,50). Ljubljanski sejem (ranije Gospodarsko rastavišče) koji je 50 godina uspješno organizirao godišnje međunarodne vinske sajmove i degustacije i s tim u svezi, druge manifestacije, nakon prestanka postojanja zajedničke države SFRJ, nastavlja s organizacijom ocjenjivanja vina, ali dio poslova ocjenjivanja vina i organiziranja sajmova vina i vinogradarsko-vinarske opreme sve više preuzima i uspješno obavlja Mednarodni kmetijsko-živilski sejem Gornja Radgona, organizirajući “otprta državna prvenstva vina”. Nakon osamostaljenja Republike Slovenije (1991.), brojna novo osnovana privatna vinarska poduzeća, kvalitetom svojih vina pridonose ugledu slovenskog vinogradarstva i vinarstva.
