Rad sa Salleronovim i Malligandovim ebuliometrom ima puno sličnosti. Kada se određuje temperatura vrelišta vode, u čisti i isprani kotlić Salleronova ebuliometra ulije se menzurom izmjerena količina od 30 mL, a kada se određuje temperatura vrelišta vina, u dva do tri puta istim vinom isprani kotlić, ulijeva se, također menzurom izmjerena, količina vina, ali 50 mL.
Slijedi postavljanje termometra i hladnjaka, kuhanje i očitavanje temperature vrelišta.
Očitavanje sadržaja alkohola obavlja se pomoću metalne naprave slične pomičnoj mjerki (tzv. Rechnenschiberu), na kojoj se prvo fiksira temperatura vrenja vode (koja, kao što se zna, varira neznatno, ovisno o tlaku zraka koji vlada u trenutku ispitivanja), a zatim se na temelju očitane temperature vrenja vina, potraži podatak o sadržaju alkohola.
Termometar na Salleronovom ebuliometru postavljen je uspravno i na sebi ima ucrtanu skalu cijelih stupnjeva koji su dalje podijeljeni na deset jednakih dijelova, s tim da jedna desetinka na termometru, kod vina čiji sadržaj alkohola nije manji od sedam ni veći od petnaest volumnih postotaka, odgovara otprilike dvjema desetinkama sadržaja alkohola.
Za razliku od Malligandovog ebuliometra, Salleronov se ispire tako da se voda ili vino ispuštaju kroz slavinu što je ugrađena na najnižem dijelu kotlića, koji je, usput rečeno, za deset do dvadeset mL većeg volumena i iznosi 90 mL.
Podaci o sadržaju alkohola dobiveni Salleronovim, jednako kao i Malligandovim ebuliometrom, točni su i kreću se u granicama dopuštenog odstupanja samo ako u vinu koje se ispituje nema više od deset grama neprevrela sladora.
Sadržaj alkohola u slatkim vinima određuje se u pravilu službenom metodom (destilacijom i vaganjem, te preračunavanjem pomoću posebnih tablica), što je, međutim, posao opremljenih i kadrovski ekipiranih vinarskih laboratorija.
Vidi: ebuliometar.
