Bez obzira na pad vinogradarskih površina od 282.000 ha (koliko ih je bilo u razdoblju 1986.-1990.) na 257.000 ha (u razdoblju 1996.-2000.), te 248.000 ha u 2001. godini, 251.000 ha u 2002., 250.000 ha u 2003. i 247.000 u 2004., Portugal i dalje zauzima visoko sedmo mjesto na svjetskoj rang-listi, s godišnjim urodom kroz duže razdoblje od oko 10.000.000 dt (u 2004. godini urod je bio 10.284.000 dt) grožđa i proizvodnjom od oko 7.000.000 hl (u 2004. godini proizvedeno je 7.481.000 hl) vina. Od proizvedenog grožđa oko 500.000 dt se konzumira u svježem stanju, pa proizlazi da je godišnja potrošnja zobatica per capite iznosila oko 7 kg. Potrošnja vina kroz duže vremensko razdoblje znatno je veća i godišnje je iznosila između 48 i 52 l/per capite, a potrošnja grožđica između 0,19 i 0,24 kg/cap. Uz značajan uvoz vina (koji je primjerice u razdoblju od 1986. do 2000. dosizao između 6.704.000 hl i 8.432.000 hl), Portugal je u narednom razdoblju povećavao izvoz vina, pa je u 2007. zauzeo sedmo mjesto na rang listi svjetski najvećih izvoznika sa izvezenih 3.486.000 hl, što je činolo 3,81% od ukupno ostvarenog izvoza u svijetu te godine.
Pretežiti dio portugalskoga vinogradarstva smješten je na sjeveru i u središnjem zapadnom dijelu zemlje. Glasovita portugalska vina porto i madeira čine tek neznatan dio (oko 2 %) ukupne proizvodnje, ali su gospodarski vrlo značajna, jer se većinom izvoze. Specijalno vino porto nastaje iz velikog broja autohtonih crnih sorata grožđa u vinogradarskoj zoni Douro, i to posebnim postupkom preradbe (masulja), alkoholiziranja i dugoga zrenja, a madera, koja je ime dobila po istoimenom otoku, pretežito iz bijelog grožđa sorte malvazija. Vinho verde, u prijevodu zelena vina, proizvode se u istoimenoj vinorodnoj regiji na prostoru između rijeka Minho i Douro. Posjeduju nizak sadržaj alkohola, kiselkasta su i, zahvaljujući jabučno mliječnoj fermentaciji, reska su i pitka. Ime im ne označava boju, jer su i crna (crvena) i bijela, pa oznaku „zelena” valja shvatiti prije svega kao oznaku bogatstva jabučnom kiselinom te upozorenja da ih valja piti dok su još mlada. Od ostalih portugalskih vinorodnih područja, značajni su Dao, Carcavelos, Bucelas i Colares, a za Setubal podsjetimo da je to domovina istoimenoga, aromom bogatoga muškatnog likerskog vina]] kojem nema ravna. Svaka portugalska vinogradarska regija ima drugačiji, autohtoni sortiment loze, koji je u njoj nastao i održao se, kao i specifične tradicijske postupke uzgoja, preradbe i proizvodnje vina, koji se sporo, ali nezaustavljivo mijenjaju. Te nove tehnologije ulaze naročito u veće sustave, pa će, bez sumnje, pridonijeti da se uz porto i maderu, setubalski muškat i vinhos verde (koje se nudi i na Tibetu- kako mi reče prijatelj iz Beča, nakon povratka sa planinarskog pohoda u ta područja, gdje se je uz neke napitke nudilo i poznato portugalsko vino Mateus), nađu na svjetskom jelovniku još i mnoga druga portugalska vina.
