Picolit

Picolit je bijela, vrlo stara sorta grožđa koja se uzgaja u talijanskoj pokrajini Friuli, možda već od starorimskog doba. No, prvi dokument u kojem se spominje naziv picolit datira iz 1682 god.; nalazimo ga na počasnom mjestu u vinskoj karti pripremljenoj za svadbu grofa Alvisea Contarinia. Naziv picolit (tal. piccolo – malo) se veže kako uz malu količinu bobica koju proizvodi tako i uz veličinu bobice.
Zanimljivo je da je njegova glavna fiziološka osobina smanjena oplodnja cvijeta, te posljedično tome i neuspješni razvoj ploda. Grozd nosi prosječno 15-30 malenih i okruglih bobica, umjesto 150-200 bobica uobičajenih kod drugih sorti. Kožica je prozirna, tvrda, zlatno-žute boje.
Zrije krajem rujna ili početkom listopada, mada se nerijetko berba odvija mnogo kasnije zbog podizanja razine sladora.
Istoimeno vino koje se dobiva od picolita je zlatno žute boje, vrlo izraženog, ali nježnog mirisa po poljskom cvijeću i zrelom voću. Slatkoća je izvanredno podržana odgovarajućim kiselinama. Složenog je i dugotrajnog, lagano bademastog okusa.
Njegova vrijednost očituje se i u podatku da se tijekom 17. i 18 st. picolit nalazio na trpezama njemačkih, francuskih i engleskih vladara, te da je bio dostojan konkurent čuvenom mađarskom tokajcu. Zbog slabe rodnosti i epidemije filoksere gotovo je u potpunosti zaboravljen, da bi oko 1935. god. bila ponovno obnovljena proizvodnja i to kod mjesta Rosazzo. Danas je rasprostranjen, osim u povijesnom mjestu uzgoja Fagagna i na brežuljcima između Udina i Gorizie.
Nataša Ladić