Njemačka pripada najsjevernijim vinorodnim zemljama. Na oko 102.000 ha vinograda u 2003. i u 2004. godini (koji su razvrstani u 13 vinorodnih područja) proizvede se godišnje od 11.200.000 dt grožđa (što je za 2 do 3.000.000 dt manje od aritmetičke sredine ostvarivane godišnje proizvodnje u razdoblju od 1986 do zaključno 2002.) Od vajkada se u Njemačkoj pretežito uzgajaju bijeli kultivari. Oni zauzimaju oko 75% vinogradarskih površina i podjednako toliki udio od ukupno proizvedenog vina. U iznimno dobrim godinama ponekad je godišnja proizvodnja bila i veća (npr. 1989. ona je iznosila 14.342.000 hl), ali i bez obzira na to, dijelom zbog izvoza svojih vina, a još više zbog visoke potrošnje (koja nerijetko prelazi 20.000.000 hl/godinu s godišnjom potrošnjom po stanovniku od 23 do 24,5 L) Njemačka je istodobno i jedan od najvećih svjetskih uvoznika vina. Taj je uvoz količinski ponekad i veći od vlastite proizvodnje, što pokazuje i primjer iz 2007. godine, kada je iznosio 14.197.000 hl i činio 17,5% od ukupnog svjetskog uvoza. Dio uveženih vina se destilira radi proizvodnje vinjaku sličnog proizvoda – Weinbrandt-a (oko 500.000 hl) ili na drugi način industrijski preradi (npr. u ocat). To vrijedi i u odnosu na uvoz svježeg grožđa (zobatica) koji je u 2003 iznosio 3.231.000, a u 2004. godini 3.365.000 dt. Njemačka je (iza Ujedinjenog Kraljevstva) najveći uvoznik grožđica (u 2003. godini on je iznosio 678.000 dt, a godinu dana nakon toga 785.000 dt).
Potrošnja zobatica per capite se kreće između 3,51 (u 2004. god.) i 3,98 kg (u 2001.), potrošnja vina oko 24 l/per cap. i potrošnja grožđica između 0,74 i 0,87 kg/per cap. Najveći broj Njemačkih vinogradarskih područja prostire se uz rijeku Rajnu i njene pritoke (Ahr, Mosel, Nahe, Majnu, Neckar..), a to su Rheinhessen s površinom od oko 26% ukupnih vinograda u Njemačkoj i s tri podpodručja, zatim redom Pfalz s dva podpodručja i oko 22% od ukupno navedenih njemačkih vinogradarskih površina. Vinorodnom području Baden sa 7 potpodručja i oko 15% vinograda pripada treće, a vinorodnim pokrajinama Württemberg (s tri podpodručja i 10%) i Mosel-Saar-Ruwer (s pet podpodručja i oko 9% od ukupnih površina pod lozom) pripadaju četvrto i peto mjesto.
U navedenim vinorodnim pokrajinama pod vinovom lozom je oko 85% ukupnih vinogradarskih površina Njemačke, dok se nešto više od oko 12% vinograda nalazi u pokrajinama Franken (s tri podpodručja i oko 5%), Nahe (s dva podpodručja i oko 4%), te Rheingau (s pet podpodručja i oko 3%), a najmanje (ukupno oko 2,5%) u pet pokrajina i to su: Saale Unstrut (s poznatim vinarskim središtem u Freyburgu), Ahr (s dva podpodručja), Mittelrhein s tri podpodručja, Hessische Bergstrasse (s dva), te u vinorodnoj pokrajini Sachsen (s vinarskim središtem u Radebeulu nedaleko od Dresdena).
Najcjenjenija i najpoznatija njemačka vinska sorta za bijelo vino je rizling rajnski (pod kojim se nalazi više od 20% njemačkih vinogradarskih područja) iz kojeg se u tamošnjim agroekološlkim uvjetima (s obzirom na hladnije podneblje, koje pogoduje uzgoju bijelih kultivara) proizvode iznimno elegantna, puna i svojstvenom aromom i bukeom bogata vina, koja najčešće sadrže više ili manje neprevrela šećera. Zbog visoke kvalitete i cijene takvih, često više godina školovanih vina, Njemačka ide u red većih izvoznika vina, (od 2.350.000 hl do 2.750.000 hl) a njemački nazivi za vrijeme i vrste berbi, kao što su Spätlese (kasna berba), Auslese (izborna berba), Beerenauslese (izborna berba bobica), Eiswein (ledeno vino) i Trockenbeerenauslese ([[izborna berba prosušenih bobica]]) poznati su u cijelom svijetu i ugrađeni u mnoga druga zakonodavstva. Oko 17% svih njemačkih vinograda zasađeno je bijelom sortom müller thurgau, a oko 10% sortom pinotom crnim za kojeg Njemci imaju više imena: Spätburgunder, Clevner i Blauer Burgunder. Slijede: Dornfelder, Silvaner (kako se u Njemačkoj naziva silvanac zeleni), Kerner, i Portugieser, stim da se svaki od ova četiri kultivara uzgaja na oko 5.ooo ha, dok su ostale bijele sorte poput pinota sivog (Grauburgunder kojeg nazivaju i Ruländer), pinota bijelog (ili Weisburgunder), i dalje redom Bacchus, Schwarzriesling, Scheurebe, Lemberger, Faberrebe i plemenka bijela (u svijetu poznatija pod imenom chasselas koju Nijemci zovu Weisser Gutedel), manje, a traminac bijeli i traminac crveni i traminac mirisni-(Gewürztraminer), morio muskat, Elbling, Nobling, Ehrenfelser, Huxelrebe, Ortega, Faberebe, Optima i dr. znatno manje zastupljene.
Kao što je uvodno istaknuto, u najvećem dijelu njemačkih vinograda uzgajaju se bijeli kultivari, od kojih su mnogi u Njemačkoj uzgojeni križanci (koji se uzgajaju na oko 14% ukupnih površina). Pod kultivarima namjenjenim proizvodnji crnih – crvenih vina tek je oko 25% ukupnih Njemačkih vinograda, a od crnih kultivara najviše se uzgaja pinot crni (Blauen Spätburgunder) na površini od oko 10%, Dornfelder (u Njemačkoj uzgojeni križanac) na oko 6%, i modri portugizac (Blauer Portugieser) na oko 4,5%. Trollinger ili Tirolinger, (koji se uzgaja u južnom Tirolu gdje ga nazivaju vernatsch, odnosno Grossvernatsch) zauzima oko 2%, koliko i Schwatzriesling, dok su ostale crne sorte vrlo malo zastupljene. Najviše se crvenih (crnih) vina proizvode u Württembergu (trolinger), i u Ahru i Rheinpfalzu (portugizac i Dornfelder), dok se u ostalima vinorodnim područjima ona proizvode vrlo malo ili nimalo.
Najniža kvalitetna kategorija vina u Njemačkoj se označava kao stolno vino (Deutscher Tafelwein, skraćeno DTW), dok su više kategorije kvalitetno vino s oznakom vinorodnog područja (Qualitätswein bestimmten Anbaugebietes, QbA) kamo se svrstava i posebna ketegorija Kabinett i kvalitetno vino s predikatom (Qualitätswein mit Pradikat-QmP). U ovu posljednju kategoriju svrstavaju se već spomenuta kvalitetne skupine: Spätlese, Auslese, Beerenauslese, Eiswein i Trockenbeerenauslese. U pojedinim godištima dopušteno je doslađivanje (odnosno došećeravanje) mošta (odnosno masulja), ali samo za prve dvije kvalitetne skupine (DTW i QbA). Uz opisani način označavanja vina u prometu, od 2000. godine suha se vina razvrstavaju u zasebne dvije kategorije, nižu koja nosi oznaku “Classic-wein” i višu s oznakom “Selection-wein”. U prvoj skupini (u kojoj neprevreli šećer ne smije iznositi više od 15g/l, a sadržaj alkohola ne manje od 12% vol. s tim da berba može biti obavljena i strojno), na etiketi se ističe ime proizvođača, vinorodnog područja i sorte grožđa iz koje je to vino preradbom dobiveno (a to su za bijela, skoro isključivo tradicionalni njemački kultivari: rajnski rizling, müller thurgau i silvanac, a za crvena pinot crni). Nije dopušteno označiti godinu berbe. Druga, kvalitetno viša skupina što nosi oznaku “Selection-wein” nudi se u prodaji nakon višemjesečnog odležavanja. Grožđe za takva vina s ograničenih vinorodnih položaja, s urodom ne većim od 60 hl/ha, daje vino alkoholno jače od vina iz skupine “Classic”, s tim da sadržaj neprevrela šećera ne smije biti ni manji od 9, ni veći od 12 g/l. Uz naznaku proizvođača označava se i godište-berba.
Visok stupanj mehanizacije vinogradarske proizvodnje, izbor optimalnog uzgojnog oblika, sadnja odabranih klonova, agrotehnika i ampelotehnika temeljena na suvremenim znanstvenim spoznajama, uz dakako iznimno pogodne prirodne čimbenike tla i klime, temelj su kvalitetne, ali i visoke rodnosti. Prosječna proizvodnja za cijelu vinorodnu Njemačku računa se između 90 i 100 hl/ha, što uz korisni učinak (randman) grožđe : vino od oko 65-70% govori o (već iskazanom) prosječnom visokom urodu grožđa od oko 130 do 140 dt/ha. Vrhunska tehnička i kadrovska opremljenost podrumarstva, kojoj gotovo da i nema premca u svijetu, garantira kvalitetnu preradbu i doradu, a strogi vinski propisi koji se dosljedno provode, čuvar su ugleda i dobra glasa njemačkih vina na domaćem i stranom tržištu.
