Zahvaljujući Homeru, Plutarhu, Sofoklu, Eshilu, Euripidu, Aristofanu i mnogim drugim velikanima lijepe književnosti, likovne i glazbene umjetnosti, antički bogovi i junaci i danas žive u njihovim djelima i djelima njihovih sljedbenika pisaca, skladatelja, slikara i kipara, a putem njih i u našoj svijesti. Činjenica da antički bogovi nikada nisu živjeli i da antički junaci (i kad su neki od njih bili povijesne ličnosti) u mitovima dobivaju nadnaravna svojstva, nije umanjila naše zanimanje za njih. Je li mitologija ljudska zabluda ili plemenita ljudska težnja da se spozna i objasni svijet, pitanje je o kojem su raspravljali mnogi umovi utvrdivši da je za takvo poimanje potreban zanos i emocija. U zanosu i emociji tj. u trenucima posebnog duševnog stanja: straha, ljubavi ili gnjeva, odnosno radosti, čovjek je kroz duga vremenska razdoblja maštajući oblikovao likove i izmišljao njihove sudbine. Tako su nastali mitovi o mnogim božanstvima, a među njima i o Bakhu odnosno Dionizu, bogu vina i vinogradarstva, kojega su štovali i kao zaštitnika voćaka i grmlja, jer, kako su vjerovali, tim biljkama upravo on daje svježinu i sočnost.
Bog Bakh je štovan i kao bog plodnosti i strpljive radinosti, što nije slučajno, jer bavljenje vinogradarstvom, tom radno najintenzivnijom granom poljoprivredne proizvodnje, iziskuje od vinogradara upravo takvu vrlinu. Za razliku od mnogih strogih i okrutnih antičkih bogova, bog Bakh je obljubljen, ne samo zato jer je i on bio progonjen, već zato što ljudima nudi slatke plodove i opojni napitak pun životne radosti. Taj napitak je vino što krijepi i liječi i tijelo i dušu, potiče druževnost i ljubavni zanos, a umjetnika opajajući još i potiče na stvaralački rad.
Mit o bogu Dionizu vrlo je star. Najstariji pisani spomen o tom božanstvu seže 3500 godina u prošlost, što je dokaz da je štovan još i davno prije. Više je verzija životopisa boga Dioniza ili njemu sličnog božanstva kojeg su štovale civilizacije što su prethodile grčkoj. Smatra se da je egipatski bog sunca i plodnosti Oziris preuzet od Grka i prozvan Dionizom. Liber je jedno od kultnih imena takva božanstva, kojeg su u antičkoj Italiji zvali Liber Pater. Latini su od Grka (a ne od svojih susjeda Itala) preuzeli Dioniza za kojeg su već i Grci imali ime Bachos, te ga pod tim imenom (prilagođenim latinskom jeziku – Bacchus) i štovali.
Bog Dioniz ili Bakh (grč. Dionisos), sin najvišeg boga Zeusa i njegove ljubavnice Semele, rođen je u Tebi (ili u nekom drugom od pet spominjanih gradova, a to su Naksos, Kreta, Elis, Teos, Eleuterij). Da će Semela roditi sina saznala je Zeusova žena Hera, pa ga je odlučila ubiti. Tu svoju nakanu provede tako da preobučena u dadilju posjeti i uputi Semelu da ona nagovori Zeusa da joj bar jednom pokaže svoju veliku moć i snagu. Zeus, muški naivan i samouvjeren, udovolji zahtjevu svoje ljubavnice Semele, te joj se pokaza u sjaju munja i tutnjavi gromova. No, jedan je grom udario i u kraljevsku palaču (u Tebi?), a plamen što ga je izazvao zahvatio je i Semelu, koja u smrtnom strahu prijevremeno rodi sina.
Vidjevši što se događa, ali i shvativši da je to zamisao Here, koja želi uništiti njegova sina, Zeus uokolo svog nedonoščeta podigne zid od gusto isprepletenog bršljana i na taj način samo njega spasi od sigurne smrti. Da bi se nedonošče razvilo naredio je da mu ga sašiju u stegno, a kada je i po drugi puta Dioniz rođen (iz stegna svoga oca Zeusa), tog dva puta rođenog boga (još i dijete dvostrukih vratiju) predao je na čuvanje svom sinu Hermesu, bogu trgovaca, pronalazača, putnika, varalica itd.
Neoženjeni Hermes nije imao vremena za odgoj , zato što je morao (kao glasnik bogova) stalno putovati, pa mladog Dioniza preda Semelinoj sestri Ini, ženi orhomenskog kralja Atamanta. Hera, koja je za sve to doznala poslala je na Atamanta ludilo, nadajući se da će on u nastupu pomućenja uma ubiti Dioniza. Tako bi i bilo da se u posljednji trenutak nije umiješao Hermes, koji je dječaka Dioniza uzeo i odnio u Nisku dolinu (dolinu ispod brda Nisa) te ga predao na čuvanje nimfama. Da bi sačuvale dječaka od Herinih zlih namjera, nimfe ga sakriju u duboku pećinu čiji je ulaz zarastao vinovom lozom. Tu se Dioniz upoznao s tom plemenitom biljkom, tu je prvi puta kušao njen slatki plod i pio opojno piće vino, što nastaje iz njega.
Opijajući se, nagovorio je na to i svoje odgojiteljice (nimfe) i svoje drugove (Satira i odgojitelja Silena). Dijeleći ljudima sadnice loze, s njima je nagradio (u znak zahvalnosti za gostoljubivost) i atenskog pastira Ikarija, naučivši ga i proizvoditi vino. Zbog tih Dionizovih dobrih djela otac ga Zeus proglasi bogom vina i vinogradarstva.
Vijest o Dionizu i njegovu opojnom piću brzo se širila, ali nije bila baš posvuda primljena s radošću. Neki su se s oduševljenjem predavali tom kultu (poput Kentaura, ljudi iz plemena totema konja), drugi su po svaku cijenu nastojali obuzdati njegovo širenje. Ti drugi (koji su samo mislili na rat i na neke druge više ciljeve) skupo su platili suprostavljanja Dionizu, pa je npr. trački kralj Likurg oslijepio i naprasno umro, a tebanskog kralja Penteja ubile su žene (menade – svećenice boga vina i veselja, bakantice, zamijenivši ga za lava), a da stvar bude još i gora, te su žene bile predvođene njegovom majkom.
Putujući svijetom Dioniz je nailazio na mnoge neprilike, ali je iz njih uvijek izlazio kao pobjednik. Kada su se u Argu njegovu kultu suprotstavile žene (vođene kraljevim kćerima) Dioniz je njihovu “hladnu trezvenost pretvorio u mahnitost, pa su se one međusobno počele ubijati”. Drugom zgodom, kada su ga zarobili tirenski gusari, nakratko se pretvorio u lava. Po njegovu nalogu brod na kojem je bio vezan za tren zaraste u gustu lozu i potone, a gusare, koji su poskakali u more, pretvori u dupine.
Svladavši neprilike, bog Dioniz stekne priznanje moćnog boga, a njegovu daru (vinu) pripade posebno, počasno mjesto među svim pićima.
Evo i još nekoliko podataka o bogu Dionizu: Žena mu je Arijadna (kći kretskog kralja Minosa), ali i on poput oca Zeusa, s ljubavnicom, boginjom ljubavi i ljepote Afroditom, postade ocem sinu Prijapu, bogu plodnosti (koji je slavljen kao simbol oplodne snage muškarca).Kao što je već istaknuto, slavljenje boga Dioniza seže u daleku prošlost. U Grčkoj su ga proslavljali više puta u tijeku godine. Dionizijeva raspusna jesenska gozba zvala se Ambrozija, a potkraj mjeseca ožujka, na završnim svečanostima (tzv. “Velikim dionizijama”) nastupali su zborovi (obučeni u jareće kože) pjevajući uz pokrete (ditirambe). Iz takvih se scensko-glazbenih svečanosti razvila grčka tragedija, odnosno (iz tzv. “Seoskih dionizija”) grčka komedija. Upravo su u vrijeme proslavljanja “Velikih dionizija” praizvedena mnoga dramska djela Eshila, Sofokla, Euripida i Aristofana pa se ne isključuje da su zahvaljujući tim proslavama ne samo stvorena, već i sačuvana.
Uz lik i ime boga Dioniza vezuju se (uz spomenute ditirambe, grčke tragedije i komedije) i mnogi drugi pojmovi i imena poput bakhantica, nimfa, satira, Silena, Erigone i Ikarija. Zbog njihove nezaobilazne uloge u poznavanju kulta boga Dioniza i o njima se (pod njihovim imenom) mogu pročitati najosnovniji podaci.
Uz spomenute zasluge boga Dioniza, a posebno o njegovu poticanju stvaralačke maštovitosti, zamjera mu se što prekomjerno uživanje njegovih darova (vina) vodi u sigurnu propast. Mudri su na to uvijek upozoravali, vjerujući u moć razuma koji mora nadzirati pijanstvo, pa otuda i ona izreka “Meden agan”, što u prijevodu s grčkog znači “Ničega prekomjerno”.
