Mihanović Antun (1796.-1861.), vojni časnik, diplomat, jezikoslovac, kolekcionar i gospodarstvenik. Autor je pjesme Horvatska domovina (objavljene u „Danici“, 14. ožujka 1835.), na čije je riječi skladbu napisao Josip Runjanin (1821.-1878., časnik u Jelačićevoj graničarskoj pješačkoj pukovniji na Banovini , u Glini). Za vrijeme trajanja Gospodarsko-šumarske izložbe u Zagrebu (od 15. 08. do 16. 10. 1891.) organizirano je i natjecanje za izbor hrvatske himne, te je u konkurenciji mnogih, plebiscitarnom odlukom općinstva ova pjesma i skladba izabrana, a kasnije i proglašena hrvatskom himnom. U toj se pjesmi veliča i vino, što nije slučaj ni u jednoj svečanoj pjesmi u svijetu i to sve do 1991. (tj. sto godina kasnije) kada je Ustavnim amandmanom, a potom i zakonom pjesma „Zdravica“ France Prešerna proglašena himnom Republike Slovenije. Ta kitica, (koja se uz još ostalih devet zbog duljine ne izvodi) glasi:
„Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga prsa, blage noći,
Toplo ljeto, toplo djelo,
Bistre vode, bistre oči,
Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi,
To je naša domovina“.
Od svih Mihanovićevih aktivnosti najmanje se spominje njegova gospodarstvena aktivnost i njegov trogodišnji boravak u Sjevernoj i Južnoj Americi (u razdoblju od lipnja ili srpnja 1828. do sredine ili konca 1831.) s namjerom da se vinu, kako je zapisao Mihanović, „jednom od najplemenitijih i najvažnijih proizvoda prokrči put u američku trgovinu“. Za taj se je daleki put dugo pripremao te napisao „brošuru“ u kojoj obrazlaže svoj pothvat da na tom kontinentu potraži tržišta za domaća hrvatsko-ugarska vina. Iz te se brošure može zaključiti da je Mihanović studiozno analizirao probleme vezane za proizvodnju i trgovanje vinima, a dr. Očak Jelena u svom radu o tom segmentu Mihanovićeve aktivnosti tvrdi kako je „Mihanovićeva studija i njegov put u Ameriku rezultat petogodišnjeg boravka na Rijeci“ gdje je službovao u dva razdoblja (1823.-1828. i 1834.-1835.) i gdje je bio u vezi s Andrijom Ludovikom Adamićem (1767.-1828.) s kojim je radio na oživljavanju riječke trgovine. Rijeka je već tada, a još više u razdoblju između dva svjetska rata bila (uz francusku luku Sete) vodeća tranzitna luka za prijevoz vina iz vinorodnih mediteranskih zemalja u srednju Europu.
