Korijen vinove loze je (slično kao i kod većeg broja drugog bilja) njen podzemni vegetativni organ kojim se ona učvršćuje uz tlo i putem kojeg iz njega crpi i do nadzemnih vegetativnih i generativnih organa transportira vodu i u njoj otopljene anorganske hranjive tvari. Dio asimilacijom novostvorenih organskih građevnih i energetskih hranivih tvari biljka deponira i u korijenu, kao rezervnu hranu.
Korijen se može razviti iz sjemena (i tada se naziva pravim ili generativnim) ili iz nadzemnih vegetativnih organa (primjerice iz rozgve povaljene u tlo – grebenice, ili u tlo posađene reznice – rozgve, odnosno prutića), a takvo korijenje nazivamo vegetativnim ili adventivnim tj. bočnim odnosno postranim korijenjem.
Mjesto gdje se sastaje podzemni dio pravog korijena i nadzemni dio stabljike naziva se hipokotil, a korijenje koje se razvija u najgornjem (najčešće i hranjivima najbogatijem sloju tla) nazivamo površinskim. Površinski dio vinogradarskog tla (tzv. mekota), vrlo često zbog ishlapa vode osuši, a zimi u kontinentalnim područjima nerijetko i smrzne, pa vinogradar režući i odstranjujući to korijenje (koji se i u nas zbirno nazivaju brandusi) potiče razvoj korijenja u dubljim slojevima tla (koje nerijetko prodire i više od 17 metara od površine tla) kako bi biljci osigurao kontinuiranu opskrbu vodom i hranivima i kako bi ju zaštitio od smrzavanja.
Građu i fiziologiju korijenova sustava proučavaju brojne znanstvene discipline (opća i specijalna botanika, ishrana bilja i dr.), a vinogradara uz ta saznanja posebno zanima kakve zahtjeve iziskuju pojedine vrste i sorte loze (koje se koriste kao lozne podloge euroskoj vinovoj lozi) s obzirom na sadržaj pojedinih hraniva i poglavito na sadržaj fiziološki aktivnog vapna, i kakav je kut geotropizma čiji će izbor ovisiti o tipu tla i klimatskim prilikama kraja u kojem će se obaviti sadnja vinograda.
Naime, osjetljivost biljaka na vanjske čimbenike i to pokretima i rastom njenih organa naziva se tropizam (pa se osjetljivost i rast korijena prema vlažnom dijelu tla tj. prema vodi naziva hidrotropizam, slična osjetljivost i rast na kemijske hranjive sastavine nazivamo kemotropizmom, na svjetlost fototropizmom, na dodir tigmatropizam, toplinu termotropizam, zrak heliotropizam itd.), pa tako primjerice korijen različitih vrsta, i njihovih križanaca različito reagira na silu težu, a tu pojavu nazivamo geotropizam, (dok nadzemni dijelovi biljke imaju negativan geotropizam, tj. rastu suprotno od pravca sile teže). Rastući okomitije ili manje okomito u pravcu središta Zemlje korijenje tvori veći ili manji kut u odnosu na tu vertikalu.
Najveći kut korjenova geotropizma ima američka vrsta loze Vitis riparia (koji iznosi oko 80%, što znači da korijen raste skoro vodoravno), dok su ti kutevi rasta korjena kod drugih vrsta i njihovih križanaca znatno manji (kod Vitis berlandieri oko 30%, a kod Vitis rupestris oko 20%), pa će u tlima s visokom razinom podzemnih voda vinogradar izabrati lozne podloge s većim kutom geotropizma, a za suha, propusna i skeletna tla loznu podlogu s manjim kutom geotropizma,
Slično kao i nadzemne organe loze i njen korijen napadaju šretnici (poput filoksere), parazitne gljive i bakterije (trulež korijena loze), te virusi (koje se prenose nematodama ali i kontaktom korijenja bolesne i zdrave biljke). V.: lozne podloge
