Kako držati čašu s vinom dok ga kušamo ili pijemo?
Za razliku od načina kako se drži čaša s vodom, pivom, bezalkoholnim, alkoholna i jakim alkoholnim pićem, pravilnim držanjem čaše s vinom bolje se zapažaju (posebnim – specijalni osjetilima vidom, njuhom, okusom) njegova dobra (aroma, bouquet, sortnost, starost, terroir itd.) i loša svojstva (bolesti i mane).
Uz navedena posebna osjetila vid, njuh, okus i sluh i ravnotežu, postoje i osjetila koja se nalaze po cijelom tijelu, koja označavamo kao tjelesna ili somatička, a to su dodir, opip, vibracija, tlak, studen, toplina i bol. Sa svima njima kontaktiramo s vanjskim svijetom, zapažajući ograničena područja i kažemo osjećajni je svijet ograničen.
-Osjetom vida (okom) otkrivamo boju, bistroću, živost, tekućost, iskrenost i prisutnost plinova (koji se manifestiraju iskrenjem i pjenjenjem).
-Njuhom (za koji su osjeti u nosu) otkrivamo ugodne (miris) i neugodne (vonj, zadah, kakav je primjerice zadah sumporovodiks) senzacije koje uspoređujemo sa tvarima kod kojih su ta svojstva naglašena jer, s obzirom na izuzetnu složenost tog osjeta nisu utvrđena temeljna osjetna svojstva. To je razlog da opisujući te senzacije riječima kažemo da vino ima cvjetni, kamforni, mentolni, esterni , mošusni miris, odnosno gnjili, sudovni, ili neki drugi vonj. Gradišćanski Hrvati, a jednako tako i u hrvatskom kajkavskom govoru takav osjet, koji obuhvaća i ugodu i neugodu naziva se duhà.
-Okusom (za koji su osjetni pupoljci pretežno smješteni na jeziku, a manjim dijelom i na nepčanom luku, nazofarinksu i stražnjoj stijenci ždrijela) registriramo kombinaciju četiriju osnovnih svojstava (kiselo, slano, slatko, gorko, kojima neki dodaju i peti osnovni osjet umami, što prevedeno s japanskog jezika označava „okusno i suštinsko“).
-Ostala posebna osjetila za zvuk i ravnotežu (pomoću kojih kontaktiramo sa vanjskim svijetom) smještena su u uhu.
Iz do sada opisanog lako zaključujemo odgovor na pitanje kako valja držati vinsku čašu (koja nije ni bukaleta, ni bukara, ni trilikum, ni šalica, ni boca …) već posuda izrađena iz prozirnog i neobojenog stakla, sastavljena od tri dijela „kupe“ (odgovarajućeg obujma i oblika tulipana ili kaleža) , stalka (još zvanog kraćeg ili dužeg drška), te stope koja omogućava da čaša stabilno stoji na stolu.
Da bi u vinu bolje vidjeli ono što zapažamo vidom, čaša se ne drži za kupu. Manje je za to važno da se takvim držanjem vino zagrijava, s obzirom da bi ono moralo biti posluženo na odgovarajućoj temperaturi.
I konačno, zašto ne uživati u ritualu prezentacije i otvaranja boce (što najbolje rade sommelieri), i zašto ne uživati u zvuku ( koji je ugodniji ako je čaša pravilno punjena, ako je izrađena od kristalnog stakla i naročito ako se pravilno drži za ručku ili stalak). Kao odgovor na pitanje zašto se prilikom pijenja vina čašama kuca (pri čemu je angažirano i osjetilo za zvuk) najbolje odgovara otkriće o uvjetnim refleksima ruskog fiziologa Ivana Pavlova, koji je objasnio odgovor organizma na podražaj zvukom, za što mu je 1904. dodijeljena Nobelova nagrada iz medicine.
Kušajući i pijući vino nastojimo osjetilima otkriti njegove skrivene čari, kako nam i zbog nedovoljne obaviještenosti i postupka dok to obavljamo te čari ne promaknu i ostanu skrivene kao da ih i nema.
