Istra je, s obzirom na agroekološke uvjete, jedno od optimalnih vinogradarskih područja u srednjoj Europi. Na to ukazuje i činjenica o kontinuiranom uzgoju loze na ovim prostorima još od antičkih vremena, ali i podatak da su na njenom području nađene okamine preteča vinove loze. Istra je najveći poluotok na istočnojadranskoj obali, a svoje ime nasljeđuje iz antike (po ilirskom plemenu Histri). Na površini od oko 3.160 km2,od čega oko 90% ili 2.813 km2 pada na hrvatsku Istru, živi oko 250.000 stanovnika, od čega u hrvatskom dijelu i to samo u dijelu Istarske županije oko 205.000. Prema dostupnim podacima, površine vinograda u Istri variraju ovisno o tržištu i prilikama koje u određenom razdoblju vladaju, pa su one primjerice od 1864. (kada su iznosile 14.443 ha) do 1886. (kada je bila velika konjunktura vina, a cijelo područje Istre još nije bilo napadnuto filokserom, pa se v.l. prostirala na 47.063 ha) prosječno povećavane za oko 1.500 ha/godišnje. Pojava bolesti (pepelnice i peronospore) i trsne uši na v. l. (prvi napad otkriven 1880., nakon čega je 1875. u Poreču utemeljena Pokrajinska vinogradarsko-voćarska stanica, a 1883. i, kod nas najstarija vinogradarsko-vinarska škola) i posebno tzv. “vinska klauzula” (iz 1894.-1904.), pogubno su djelovale na stanje u ovoj grani gospodarstva. U želji da se održi proizvodnja grožđa i vina osnivana su gospodarska društva, vinogradarske i vinarske zadruge, kreditne banke (prva 1880., veći broj u razdoblju 1890.-1906.) i posujilnice, koje su organiziranjem poučnih predavanja i rasprava nastojale zaustaviti propadanje te za Istru najvažnije gospodarske djelatnosti, a vlastima ukazati na štetne posljedice nerazumne tržišne konkurencije uvoznih vina. U okviru tih aktivnosti održan je i “Prvi istarski javni pokus vina” u Pazinu (27. i 28. studenog 1901.) na kojem je predstavljeno čak 1.500 vina iz cijele Istre. Značajna prosvjetiteljska uloga u obnovi vinogradarstva pripada i tisku (Naša sloga, Pučki prijatelj s mjesečnim prilogom Razumni gospodar, L´Istria Agricola) i dobroj organizaciji večernjih tečajeva na kojima su se stjecala znanja neophodna za novi način uzgoja vinove loze.
Od 1904. do 1915. vinogradarstvo je u zapadnim istarskim vinogorjima bilo obnovljeno, pa je prosječna proizvodnja vina u tom razdoblju iznosila oko 500.000 hl, a rodne 1908. ona je bila i veća od 750.000 hl. Nakon razdoblja nade da će prilike krenuti na bolje, počeo je I. svjetski rat (1914.-1918.), a nakon talijanske okupacije Istre (1918.-1943.), i tzv. “Bataglia del grano”, istarski su se vinogradari ponovno našli u iznimno teškim proizvodnim okolnostima. U tijeku II. svjetskog rata (za Istru to je bilo od 1938.-1945.) prepolovljena je vinska proizvodnja u Istri (koja je prema D. Libutti-u 1939. iznosila oko 300.000 hl, 1943. oko 230.000 hl, a 1945. samo 150.000 hl).
Nakon rata, tj. u razdoblju 1945.-1990., površine pod v. l. se do 1955. povećavaju, (zahvaljujući činjenici da su u tom razdoblju podignuti suvremeni nasadi u organizaciji tadašnjeg društvenog sektora i to PK Umag, PK Pazin, “Agrolagune”-Poreč, “Agroprodukt”-Pula, “Jadran”-Rovinj i “Agroprodukt”-Buzet. Na područjima Bujštine, Poreča, Rovinja, Pazina, Buzeta, Pule, Labina i drugdje) su izgrađene industrijske vinarije (Umag, Pazin, Vodnjan i Poreč). One na privatnom sektoru su međutim smanjivane (zbog nestimulativne otkupne cijene grožđa i loše gospodarske politike prema tom sektoru proizvodnje). Prema statističkom zavodu Rijeka, 1955. godine površine vinograda u Istri iznosile su 16.998 ha, proizvodnja grožđa 572.100 dt, a proizvodnja vina 354.600 hl, da bi 1969. pod vinogradima bilo 14.780 ha, na kojima je te godine proizvedeno 441.100 dt grožđa iz kojeg je preradbom dobiveno 288.500 hl vina. Prema statističkom godišnjaku, u 2003. godini pod vinogradima je bilo 6.750 ha, međutim, produktivnih je od toga gotovo upola manje. Naime, stručnjaci s Instituta za poljoprivredu i turizam iz Poreča tvrde (na Sabatini u Bolu 2003. god.) da se površine produktivnih vinograda kreću između 3 i 4.000 ha. Prema upisniku (u kojem se evidentiraju vinogradi s kojih se grožđe i vino stavlja u promet i nudi tržištu), registrirano je tek oko 2.350 ha koji su u vlasništvu 2.281 proizvođača, pa proizlazi da je prosječna veličina vinogradarskog gospodarstva te godine u Istri bila tek oko 1 ha.
Vinogradarstvo je u Istri, kako u prošlosti tako i danas najrazvijenije u njenim vapnenačkim zaravnima (na crvenicama, po čemu je ovaj kraj i nazvan Crvena Istra), dok je na flišnim pobrđima (ili u tzv. Sivoj Istri) ono manje, a u sjeveroistočnim brdovitim krajevima (ili u Bijeloj Istri) najmanje prisutna grana gospodarstva. Pravilnikom o vinogradarskim područjima u Republici Hrvatskoj (koji je donijet na temelju Zakona o vinu NN br. 96/03, NN 2781/04.), Istra je svrstana u jednu od pet podregija regije Primorska Hrvatska i podijeljena u tri vinogorja (Zapadna Istra, Centralna Istra i Istočna Istra).
Prijelazna submediteranska klima sa srednjim zimskim temperaturama od 2 do 9°C i srednjim ljetnim temperaturama od 24 do 26°C (koje su u središnjoj Istri za 2 do 4°C niže), te srednjim godišnjim temperaturama od 12 do 14°C i srednjim temperaturama u tijeku vegetacije od 17 do 20°C, povoljno utječe na rast i razvoj vinove loze. Ono što ponekad zagorči život istarskog vinogradara je pojava tuče koja je prema opažanjima u pojedinim godinama češća (npr. 1904. udarila je čak 57 puta), dok u drugima potpuno izostane. Međutim, suvremenim napravama moguće se je obraniti od nje.
Godišnji zbroj sunčanih sati iznosi oko 2400, a zbroj aktivnih temperatura (i cilju svrstavanja u zone po Winkleru) kreće se između 1.900 i 2.150°C (III. i IV. zona). Jesensko-zimski oborinski maksimum karakterističan za cijelo područje primorske Hrvatske prisutan je i u Istri, gdje oko 45% od godišnjeg zbroja koji iznosi oko 850 do 1050 mm, (a iznimno na brdovitoj Ćićariji, s najvišim vrhom na Učki od 1.396 m nad morem, dostiže čak i do 3850 mm) padne za vrijeme vegetacije v. l. (tj. od 1. travnja do kraja listopada), pa zbog propusnosti tla na nekim položajima suša može biti u pojedinim godinama dosta izražena.
Vinogradari nastoje ublažiti problem manjka vlage u tlu odgovarajućom obradbom, kao što i manjak nekih bioelemenata (najviše fosfora i dušika) tlu vraćaju gnojidbom. Zbog brze mineralizacije organskih tvari, sadržaj humusa u tlu je tek oko 2%, a nerijetko i manje, pa se preporučuje povremena gnojidba sa stajskim gnojem. Sadržaj fiziološki aktivnog vapna na nekim je područjima visok, na drugima pak nedovoljan, o čemu vinogradari brinu ponajprije izborom odgovarajuće lozne podloge. Iako su dugogodišnjom obradbom u znatnoj mjeri mijenjana fizikalna, kemijska i mikrobiološka svojstva vinogradarskih tala u Istri (zbog čega se svrstavaju u tip antropogenih-rigosol tala, odnosno u podtip zvan antropogena vitisol tla), valja znati da je i bez obzira na razmjerno male udaljenosti zbog razvijenosti reljefa, kraških formacija, riječnih dolina urezanih u geološku ploču, inklinacije i razlike u nadmorskoj visini (koja varira za vinogradarske položaje od 1 do 470 m), ovdje heterogenost tipova i sastava tala te klime, rekli bi, drastično izražena, što uvjetuje i raznolikost kakvoće istarskih vina.
Najzastupljenija bijela vinska sorta je malvazija istarska, a u novije vrijeme i chardonnay. Od ostalih bijelih sorata spomenimo one (koje su poput već navedenih) uvrštene među preporučene, a to su: pinot bijeli, pinot sivi, muškat žuti, muškat bijeli, muškat momjanski, muškat ottonel, žlahtina, sauvignon bijeli i trebbiano toscano, a od crnih ponajprije autohtone teran i hrvaticu, a zatim redom, borgonju, muškat ružu porečku, merlot, cabernet franc, cabernet sauvignon, pinot crni, syrah i barbera crna. Broj sorata vinove loze koje se ovdje uzgajaju je znatno veći. Istarski vinogradar Vitolović Viktor prije pola stoljeća evidentirao ih je čak 198 od kojih je čak 91 svrstao među autohtone. Najnovijim ispitivanjem dijela autohtonog istarskog sortimenta, (garganje, brajdenice, trebjana istarskog i plavine), koje je proveo Staver M. utvrđeno je da su ti kultivari (izuzev malvazije, terana i hrvatice) slabo zastupljeni i da se još mogu naći isključivo u starim nasadima, te da bi ih za buduće selekcije valjalo očuvati.
Prelaskom na tržišno gospodarstvo (1990.) privatna inicijativa i stimulativna gospodarska politika u podizanju novih nasada i uvođenju suvremene tehnologije prerade grožđa mijenjaju stanje u istarskom vinogradarstvu i vinarstvu, pa svoja zaštićena stolna, kvalitetna i vrhunska vina izuzetne kakvoće, tržištu nude brojne tvrtke, pretežno iz vinogorja Zapadna Istra.
Iz vinogorja Centralna Istra, tržištu svoja vina nudi manji broj proizvođača. Najveća vinarska tvrtka iz riječke makroregije – Istravino, preradbu istarskog grožđa također obavlja u ovom vinogorju (u Pazinu), a doradbu i finalizaciju za domaće i inozemno tržište nastavlja u suvremenim podrumima u Rijeci.
S područja vinogorja Istočna Istra još nije registriran ni jedan proizvođač, a to znači da je ta proizvodnja usitnjena i namjenjena samo za vlastite obiteljske potrebe.
S obzirom da je Istarska županija posebno zainteresirana za razvoj turizma, važnog pokretača sveukupne gospodarske aktivnosti, vinu iz svojih vinogorja kao nezaobilaznom segmentu turističke ponude pripast će i ubuduće značajno mjesto, pa u tom smislu opravdano zaključujemo da je pred istarskim vinogradarstvom i vinarstvom sjajna budućnost.
