Institut za jadranske kulture i melioraciju krša je znanstvena ustanova osnovana dekretom Ministarstva poljoprivrede Austro-Ugarske monarhije (koje je utemeljeno 1868.). Tim je dekretom (izdanim u Beču 1. srpnja 1894. godine), počela rad Carska i Kraljevska kemično-gospodarstvena pokušajna postaja u Splitu, kasnije preimenovana u Institut za jadranske kulture i melioraciju krša. Postaja je Statutom, donijetim 1895. godine, imala zadaću baviti se problematikom poljoprivrede s naglaskom na vinogradarstvo i vinarstvo, te maslinarstvo i uljarstvo, kao najvažnijim poljoprivrednim granama jadranskog područja, radeći taj posao eksperimentalno, analitički-kontrolno i obrazovno. Potrebu osnivanja Instituta izazvala je potreba da se (i bez obzira na činjenicu da je područje krševito i suši podložno) suzbije osnovni uzrok bijednog življenja (na granici egzistencijalnog minimuma), a to je neznanje i u praksi primjenjivani nazadni postupci nasljeđeni od predaka.
Znatno ranije, točnije u drugoj polovici XVIII. stoljeća, na temeljima političko-ekonomske škole nazvane fiziokratski pokret (grč. fysis-priroda, krateo-vladam, koju je utemeljio francuski liječnik Francois Quesnay-Kenê), prema kojoj je zemlja i obrada tla jedini izvor bogatstva, počela su se osnivati društva zvana akademije
Od kraja XVIII. st. (točnije od 1797. do 1805.) Dalmacijom vlada Austrija, a od 1805. do 1814. ova su područja pod Francuskom okupacijom. Iz tog vremena sačuvan je memorandum generalnog providura Dalmacije Vicenza Dondole u kojem se uz ostalo, kao razlozi lošeg stanja navode: manjak aktivno-radnog stanovništva, nepostojanje poljoprivrednih zakona, velik gubitak radnih dana zbog nerada blagdanima, nepostojanje cesta i komunikacija, te otpor zemljoposjednika promjenama da se stanje unaprijedi. Nakon povratka austrijske vlasti (od 1814. do 1868.) i osam godina prije osnivanja Instituta (točnije 1886.) u Zadru je osnovano Zamaljsko gospodarsko vijeće kojim u svojstvu predsjednika rukovodi Manfred Borelli (kojega nasljeđuje Ivan Vranković). Tom je vijeću bila zadaća unapređivati poljoprivredu u Kraljevini Dalmaciji.
Unapređenjem poljoprivrede u Dalmaciji bavili su se i poljoprivredni nadzornici (prvi nadzornik Giovani Arduino djelovao je od 1780. do 1790., u doba Francuske okupacije ovih krajeva taj je posao obavljao Luka Garagnin, a zatim redom Srećko Paveš, Ivan Čipčić, Franjo Kirchmajer, Ivan Krstitelj pl. Zotti, a od 1917. dalje najistaknutiji i najzaslužniji u tom poslu Stanko Ožanić).
Pojavom luga (Oidium Tuckeri) u Francuskoj (1848.), a zatim u Italiji i pomanjkanjem vina na tržištima srednje Europe, cijene dalmatinskim vinima rastu (od 10 na 60 kruna/hl). To potiče sadnju vinograda (čak i na površinama s kojih su masline iskrčene). Nakon što je (uporabom sumpornog cvijeta) ta bolest u Francuskoj i Italiji otklonjena, potražnja za dalmatinskim vinima je smanjena, a dolaskom pepelnice (1852.) i u dalmatinske vinograde, (a dijelom i zbog nepravovremene primjene zaštite od te bolesti uporabom sumpornog cvijeta), dalmatinsko vinogradarstvo doživljava prvu veliku krizu, koja traje od 1866. do 1878. godine. U tom se je razdoblju (1860.-1863.) u Francuskim, a nakon toga i u Talijanskim vinogradima pojavio opasan štetnik filoksera (Viteus vitifolie Fitch, još zvana i Philoxera vastratix) što je ponovo izazvalo rast cijene vina (čak i do 90 kruna/hl) i potaklo novo krčenje maslinika i podizanje vinograda, ali (ne na američkoj loznoj podlozi već) na starim osnovama. Vinogradarske su površine u Dalmaciji u to doba povećane i dosizale su više od 90.000 ha. Proizvodnja vina se procjenjuje na oko 1,300.000 hl. Ponovno trgovina vinom cvijeta, ali samo do razdoblja kada se vinogradarstvo u Francuskoj i Italiji regenerira (oko 1890.), odnosno do pojave trsnog ušenca u našim krajevima. O prvoj pojavi filoksere u Dalmaciji izvještava Mate Dudan
