Halo-efektom se naziva pojava od koje nije lišen ni jedan ocjenitelj, a koja se iskazuje u činjenici da se različite karakteristike ocjenjuju prema općem stavu što ga ocjenitelj ima prema ukupnosti nekih svojstava ili samo prema ocjeni pojedine karakteristike. Za objašnjenje ove pojave neka nam posluži slijedeći primjer: U svim tzv. apsolutnim sustavima ocjenjivanja ili ocjenjivanjima bodovanjem (izuzev onog sustava što ga je izradio A. Vedel) svojstvu bistroće dodjeljuje se od ukupno raspoloživih bodova tek 10 do 16,6%. Uzročnici mutnoće vina često utječu i na ostala svojstva vina, na njegovu boju, miris i okus, to, međutim, ne mora biti uvijek ili bar ne uvijek istog intenziteta. Uočeno je, da i kada bistroća ne utječe na ostala svojstva, ona “navlači” pozitivno ili negativno njihovo ocjenjivanje. Ta se tvrdnja može provjeriti i testiranjem i to tako, da se za određen broj bistrih i mutnih vina, najprije kušajući ih iz odgovarajuće čaše, ocijeni bistroća, a zatim, kušajući ta ista vina iz neprozirnih čaša (ista oblika) ocijeni vonj i okus. Rezultati takva ocjenjivanja bit će različiti od onog kojeg smo obavili na uobičajeni način. Pod ovu vrstu pogreške mogu se podvesti i svi drugi brojni slučajevi, poput činjenice da neka osoba, što ocjenjuje vino, nije sklona crnim ili aromatskim ili nekim drugim kategorijama vina.
Takva će osoba sve osobine takva vina, kojima nije sklona najvjerojatnije samo zbog njihove samo jedne osobine, vrednovati lošije. Kada se ocjenjivanje obavlja u znanstvene svrhe ili u cilju izbora vina radi dodjele priznanja boljima, ocjenitelje ne obavještavaju o podrijetlu, sorti i o drugim podacima. Kažemo: ocjenjivanje se obavlja anonimno. Kada se, međutim, vino pije uz obrok i u društvu, taj je podatak i te kako značajan. Zbog utjecaja smišljene promidžbe, ali i zbog objektivnih okolnosti, opći je stav potrošača da cijene primjerice stara i arhivska vina, dakako zbog njihovih godina, ali pritom nerijetko hvale i njihov miris i okus, nerijetko i onda kada to ne zaslužuju. To vrijedi i za pojedina vinorodna područja, poznate proizvođačke kuće, itd. Takvim prosudbama potrošača ne treba zamjerati. Već smo jednom istakli, kušajući vina oni imaju pravo na obnavljanje ugodnih uspomena vezanih baš uz to vino ili kraj iz kojeg ono dolazi, osobe s kojima su ga pile, itd. Kada se pak ocjenjivanje provodi u cilju najveće moguće objektivne ocjene kakvoće, ocjenitelje valja upozoriti na halo-efekt, i kroz rasprave o tome usaglasiti stajališta. Najviše će otklanjanju takovrsne pogreške, pridonijeti promišljeni “trening” degustatora i njegovo dugogodišnje iskustvo. Jer iskusan (kako su me učili moji stariji) puno zna, a još dalje vidi.
