Grčka je, prema mnogim podacima u antičko doba bila prva zemlja putem koje je iz Egipta ili možda iz Azije u Europu stigla kultura uzgoja vinove loze i proizvodnje vina i to zaslugom znatiželjnih putnika koji su tražili nove životne prostore (o čemu nam je spomen sačuvan u arheološkim dokazima i mitološkim pričama o Argonautima, herojima-moreplovcima). Prema tim podacima grčka su plemena kolonizirala mnoga za njih zanimljiva područja na obalama Crnog, Jadranskog i Sredozemnog mora i to tisuću godina prije Krista, pa je zahvaljujući tome loza stigla i na naše otoke i na priobalna područja hrvatskog Jadrana. Zahvaljujući Homeru, Plutarhu, Sofoklu, Eshilu, Euripidu, Aristofanu i mnogim drugim grčkim velikanima lijepe književnosti, likovne i glazbene umjetnosti, te povjesničarima (poput Agatarhid-a i drugih) saznajemo kakvo je značenje vino imalo u životu Grka (i drugih antičkih naroda) koji su to piće slavili i hvalili, nerijetko veličali kao božansko.
O vinogradarskoj i vinarskoj vještini Grka govore nam brojni dokazi materijalne kulture (amfore, kovani novac, tijesci, čaše) od kojih se mnogi čuvaju i u našim zavičajnim muzejima ili tek čekaju trenutak da budu izvađeni iz morskih dubina i stručno analizirani.
Uzgoj vinove loze i proizvodnja vina i u Grčkoj, a jednako tako i na novim prostorima u ostalim dijelovima Europe doživljavala je kroz dugo tisućljetno razdoblje uspone i padove na što su utjecale provale raznih plemena, ratovi, zarazne bolesti pučanstva, a nakon otkrića Amerike i poznate bolesti i štetnici na vinovoj lozi. Eksplozija znanosti u drugoj polovici XIX. stoljeća, čiji rezultati nisu mimoišli ni ovu granu gospodarstva, promijenila je dotadašnji način proizvodnje i trgovine vina. Grčko vinogradarstvo i vinarstvo, koje je temeljeno na tradicionalnom načinu rada, prestalo je biti konkurentno na svjetskom tržištu i počelo je stagnirati. Za europska i druga tržišta u tom je razdoblju bila tržišno najzanimljivija grčka ponuda desertnih vina (koja se najviše, ali u ograničenim količinama proizvode na grčkim otocima) i korintske grožđice s obzirom da uz tradiciju u toj proizvodnji Grčka ima i povoljne prirodne uvjete.
Slično kao i u brojnim drugim vinogradarskim zemljama površine vinograda su dugo vremena smanjivane, pa je prema višegodišnjim podacima OIV-a u razdoblju 1981.-1985. pod vinogradima bilo prosječno 192.000 ha, a od 1981. do 1990. godine prosječno 164.000 ha, da bi u 1995.-oj spale na samo 134.000 ha. Do 2004. godine vinogradarske su se površine i dalje smanjivale (do 130.000 ha), što je rezultiralo i smanjenjem proizvodnje grožđa (na 1.800.000 dt), dok je proizvodnja vina od 1991. do 2004. stalno rasla i te godine dostigla 4.295.000 hl, i za 51.000 hl premašila srednju vrijednost proizvodnje koja je bila ostvarena od 1886. do 1900. godine.
Učlanjenjem Grčke u EEZ-e (sada EU), i tek nakon primjene odgovarajućih zakonskih propisa (oko 1970. godine), zabilježeni su značajniji pomaci u toj grani gospodarstva. Nakon uvođenja zaštite zemljopisnog podrijetla po uzoru na francusku Appellation d’Origine Contrôlée i određivanjem preporučenih kultivara za pojedina područja, utvrđivanjem visine uroda, razine šećera u grožđu iz kojeg će se proizvesti pojedina kvalitetna kategorija vina itd., te napuštanjem tradicionalnog načina preradbe i uvođenjem obveznog školovanja vina u drvenim bačvama, kvaliteta grčkih vina je značajno unaprijeđena, što je utjecalo i na njihovu veću cijenu kako na domaćem, tako i na stranom tržištu.
Postojeći zakonski propisi uređuju četiri razine zaštita zemljopisnog podrijetla. -OPAP je akronim grčkog naziva (Onomasía Proeléfseos Anotéras Piótitos) za Vin Délimité de Qualité Supérieure koji odgovara hrvatskoj oznaci vrhunskih vina s kontroliranih i ograničenih vinorodnih područja. Broj takvih zaštita u 2005. bio je ograničen na dvadeset vinorodnih područja, od čega
-četiri u Makedoniji (Amynteo, Goume¬nissa, Naoussa i Côtes du Meliton) i na najvećem grčkom otoku Kreti (Arhanes, Daphnes, Peza i Sitia),
-tri u Thesaliji (Rapsani, Messenikola i Anhialos), i na Peloponezu (Mantinia, Nemea i Patras),
-dva na Cikladima (Paros i Santorini)
-te po jedno u Epiru (Zitsa), na Jonskom otočju (Robola iz Cephalonije), na egejskim (Limnos) i na Dodekaneskim otocima (Rhodos). -OPE je akronim grčkog naziva (Onomasía Proeléfseos Eleghoméni) za Appe¬llation d’Origine Contrôlée (AOC), što odgovara hrvatskom nazivu kontrolirano zemljopisno podrijetlo. Ovu oznaku najčešće nose grčka slatka vina koja se najčešće proizvode iz grožđa muškatnih kultivara i iz grožđa sorte mavrodaphne. To su vinorodna područja na otocima
-u Jonskom moru (Muscat Cefalonija i mavrodaphne Cefalonija)
-na Peloponezu (muškat Patras, muškat obala Patra, mavrodaphne Patras,
-na egejskim otocima (muškat Limnos) i
-na dodekaneskim otocima (muškat Samos i muškat Rhodos)
-Topikos Oinos označava lokalna vina kakva u francuskoj svrstavaju u skupinu Vin de Pays (VdP) što bi se hrvatski prevelo kao tipično vino kraja, a u toj brojnoj skupini od preko 130 zaštita postoji i podskupina tradicionalno vino, u koju se primjerice svrstava Retsina.
-Epitrapezios Oinos je grčki naziv za francuski Vin de Table, odnosno hrvatsku oznaku stolna vina
-OFG označava prirodna slatka vina (Vin Naturellement Doux, odnosno VND), a
-OGP likersko vino (koje Francuzi nazivaju Vin de Liquer ili VdL)
Uz navedeni način razvrstavanja i označavanja vina spomenimo i to da bijela vina iz zaštite OPAP i OPE mogu nositi oznaku Reserve ako su školovana 2, a crna ako su školovana 3 godine.
Oznaka Grand reserve obilježava bijelo vino koje je prije stavljanja u prodaju zrijalo 3, odnosno crno koje je zrijalo 4 godine. Navedene oznake (Reserve i Grand reserve) rezervirane su samo za kvalitetne kategorije vina (OPAP i OPE), međutim, dvije godine školovana stolna bijela, odnosno tri godine školovana stolna crna vina imaju pravo na oznaku Kava (fr. Cava).
S navedenim oznakama (Reserve, Grande reserve i Kava) najčešće su obilježena grčka slatka vina.
Najveće vinogradarsko područje Grčke je (polu)otok Peloponez s vinogorjima oko gradova Nemeja, Mantineja i Patrasa. Najrasprostranjenija autohtona crna sorta iz koje se proizvodi teško, često slatko istoimeno vino je mavrodaphne, a od svjetlocrvenih spomenimo muscat rion koje je na tržištu poznato i kao Patras cephalonia. U središnjem dijelu Peloponeza uz mavrodaphne (iz čijeg se grožđa proizvodi široka paleta različitih kvalitetnih kategorija vina od suhih vins de pais do aperitivnih vina tipa port) i druge autohtone i uvezene sorte spomenimo i aghiorghitiko (koji je poznat i pod drugim imenima poput mavroudi Nemeas) iz kojeg se karbonskom fermentacijom proizvode vina slična talijanskim novellima, odnosno francuskom beaujolais-u (božoleu), a koja se u prometu označavaju kao vins nouveaux. Od zobatica, spomenimo autohtonu sortu sideritis, koja, prema mnogima ima sličnosti s fr. sortom folle blanche, te se kao i ona podjednako koristi u proizvodnji vinskog destilata.
U Atici, nadomak glavnom gradu Ateni proizvode se suha, svježa bijela vina, a sačuvana je (ponajviše iz grožđa bijele sorte cvjetne arome savatina) i proizvodnja već spominjane retsine.
Kreta, treća po veličini vinorodna pokrajina Grčke, uz proizvodnju i izvoz stolnog grožđa (rasaki) proizvodi iz grožđa bijelih kultivara (daphni, plyto i vilana) još i čuvena crna desertna vina (sitia, dafne) i isto takva teška crna vina iz sorata kotsifalia i mandilaria.
Podno Olimpa, u pokrajini Rapsani iz sorata xynomavro (koja je glavna sorta u sjevernim vinorodnim područjima Grčke), te krassato i stavroto proizvode se crna, a potpuno s druge strane u pokrajini Epir, pretežito iz bijele sorte debina i aromatične malagousa svježa i reska bijela vina (zitsa). Uz spomenutu autohtonu sortu malagousu, (koja se uzgaja i u grčkim vinorodnim pokrajinama Tesaliji i Makedoniji) ovdje se uzgaja i bijela sorta ladgorhi. Bijela monemvasia (koja je ime dobila po „luci s jednim ulazom“ na području najjužnijeg kopnenog dijela Grčke i za koju se je sve do nedavno pogrešno tvrdilo da je zaslugom mletačkih trgovaca stigla u Istru), zbog obilja plemenitih aroma osnova je za proizvodnju cijenjenih vina, zbog čega se je njen uzgoj proširio i na Ciklade.
Najzaslužnija za svjetsku slavu Grčkih vina su muškatna alkoholizirana vina s Egejskih otoka Samos, Limnos, Thira, Rhodos i dr. Na Samosu je pod lozom bijelog muškata sitnog zrna (za koje je Plinije Stariji zapisao latinsko ime uva apiana) oko 1.600 ha, a istoimeno vino s oko 18% vol. alkohola i 200 g/l neprevrela šećera poznato je cijelom svijetu. Zlatni muškat s Limnosa (koji se proizvodi iz grožđa aleksandrijski muškat, za koji se u novije doba tvrdi da je vrlo osjetljiv na escu) suh je i ima sasvim drugačiji karakter. Ovdje se još iz sorte limnio proizvodi i crno desertno vino.
I ostale grčke pokrajine, osobito one na otocima i uz more, vinogradarske su. Na području otočja Cikladi vinogradarski je najznačajniji vulkanski otok Santorini na kojem se iz autohtonih kultivara aïdani aspro, athiri, asprouda i dr. proizvode raznolika bijela vina, a iz sorte assyrtiko (koja se od ostalih razlikuje po izuzetnoj sposobnosti nakupljanja šećera, kiselina i polifenolnih sastavina) i vinsanto.
Vino se proizvodi i na istoku u Eubeji, na sjeveru u Tesaliji te na području (Egejske) Makedonije (ponajviše iz bijelih kultivara roditis i crnih mavroudi, xinomavro i dr. Daleka Trakija bila je, čini se, vinom poznatija u antičkoj Grčkoj (o čemu govori Homer) nego danas.
Izlaganje o kultivarima i vinima u Grčkoj ne bi bilo potpuno kada ne bi spomenuli da se uz autohtone (od kojih u ovom prikazu zasigurno nisu sve navedene) uspješno uzgajaju i uvezene sorte, od kojih spomenimo bar one najvažnije, a to su od bijelih chardonnay, rizling rajnski, sauvignon bijeli, semillon, ugni blanc, viogniers, malvazija i dr., zatim od ružica moschofiler i traminac crveni, te od crnih cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, mourvedre, sangiovese, pinot crni, syrah i dr.
