Gljive (lat. Fungi, grč. Mykes, otuda Mycota) su heterotrofna bića (hetero – drugi, tréfō – hranim), a to znači da nisu u mogućnosti stvarati organsku tvar iz anorganskih spojeva, dakle nisu samohranjivi poput autotrofa (autos – sam) kakve su zelene biljke, već svoj organizam izgrađuju hraneći se živom ili mrtvom organskom tvari. One koje se hrane na živim organizmima svrstavamo u parazitske (grč. parasitéō – nametnik, onaj koji živi na račun drugog), a one koje opstoje crpeći hranu iz mrtve organske tvari (kojih usput rečeno ima od ukupnog broja gljiva najviše i koje su najzaslužnije da se organska tvar mineralizira) nazivamo saprofitima (grč. saprós – trul, fytón – biljka).
Gljive su se skupa sa lišajevima i ostalim nižim biljkama kod kojih se ne razlikuju pojedini dijelovi (korijen, stabljika i list) sve do nedavno svrstavale u biljno carstvo ( i to talofita – lat. tȁlus – zglob, fytón – biljka, hrv. naziv steljnjače). Novija sistematika (taksonòmija) svrstala ih je u posebno carstvo uz ostala četiri, a to su: moneri (kamo se svrstavaju stanice bez jezgre i organela tj. staničnih podjedinica, osim ribosoma koji su izgrađeni od bjelančevina i nukleinskih kiselina, gdje su svrstane cyanobakterije, eubakterije i arhaebakterie), zatim protista (kamo spadaju diatomeje, žutozelene alge itd.), životinje, i biljke.
Znanost koja proučava carstvo gljiva zove se mikologija (grč.: mykes – gljiva, logos – govor u prenesenom značelju znanost), utvrdila je da postoji vrlo velik broj gljiva (procjene sežu od oko 250.000 do 1,500.000 vrsta i da su upravo one jedna od većih skupina živih bića na svijetu), zatim da su one eukarioti (dakle imaju staničnu stijenku), da mogu biti jednostanična bića mikroskopske veličine (kakvi su primjerice kvasci), ali i višestanične, kakve su plijesni i gljive višeg stupnja razvoja (još zvane mesnate gljive) koje su velike i teške više kilograma. Uz nabrojane prave gljive (Eumycota) mikologija se bavi i proučavanjem gljivama sličnih bića: sluzavim plijesnima (znanstveno označene Mixomycota), snijetima i rđama.
Zbog neposjedovanja klorofila (kojim se primjerice uz sunčevu energiju u živoj biljnoj stanici autotrofa asimilira iz neorganske organska tvar), gljive mogu opstati i bez svjetlosti, ali teže opstoje bez vlage (vode) i odgovarajuće topline (najčešće im odgovara temperature od oko 20°C). To je primjerice razlog da svih vrsta gljiva u prirodi, (i onih s kojima se kao parazitima bore vinogradari) ima više u tijeku proljeća i jeseni, odnosno u vlažnom i toplom dobu godine, nego u sušnim ljetima i hladnim zimama.
Jedna od osnova za razvrstavanje gljiva od koljena i razreda do roda i vrsta je specifičnost njihova razmnožavanja, a ono može biti nespolno (ili vegetativno) i spolno.
Ima više načina nespolnog razmnožavanja, a jedan je odvajanje vršnog dijela hife, drugi pomoću klamidospora (kako se nazivaju iz micelija nastale stanice s debelom stijenkom koja omogućava njihovo preživljavanje kroz duže sušno i nepovoljno razdoblje), ili pupanjem, tako da na vanjskoj stijenki stanice majke u obliku pupa izraste stanica kćerka, koja se (kada dostigne određenu veličinu i zrelost) otkine i nastavi samostalno živjeti. Valja istaći da stanica majka (blastospora) koja pupa to može ponoviti 30 do 40 puta, a kada se pupanjem nastala stanica kći (klon stanice majke) odvoji, ostavlja ožiljak na majčinoj staničnoj stijenki, na osnovu čega mikolog može zaključiti hoće li ta stanica još stvarati klonove.
Spolno se razmnožavanje gljiva provodi u raznolikim i posebnim organima, kopulacijom muških i ženskih spolnih stanica. Kod gljiva mješinarki – Ascomycotina, u koje se svrstavaju više gljive koje žive na plodovima, zatim kvasci i tartufi (koji žive u tlu, pa otuda i naziv gljive gomoljače), glavni sporonosni organ je ascus. Kod gljiva koje su postigle najviši stupanj razvoja, sporonosni organ je bazidija na čijem vrhu nastaju bazidiospore, pa otuda i njihovo lat. ime Basidiomycetes i hrvatsko stapčare.
Plijesni su primitivne – nesavršene gljive (Deuteromycota) izgrađene od cjevastih stanica – hifa koje nose nespolne spore konidije. I one mogu biti paraziti i saprofiti. Parazitske plijesni s kojima se bave vinogradari i fitomedicinari opisane su pod svojim imenom, a zbirno nabrojane u članku kriptogamne bolesti na vinovoj lozi, dok se saprofitskim plijesnima više bave druge struke, (sa zelenom plijesni – Penicillium notatum – zdravstvo, a plijesnima koje se primjerice koriste u proizvodnji sireva (Rokfor, Gorgonzola, Brie…) stručnjaci u tim područjima prehrambene industrije. Kvasci, čija je veličina od 5 do 8 µm najčešće se razmnožavaju nespolno (pupanjem i dijeljenjem).
