ESKA (izgovor eska) je u stručnim krugovima i kod nas u proteklih desetak godina sve češće spominjan naziv bolesti, koja je već dugo poznata, a koja izaziva naglo sušenje v.l., apopleksiju. Prema izvješćima naših i stranih fitomedicinara i vinogradara ova je pojava (iako poznata od davnina) od 1980. godine i posebno u nekim vinogradarski vrlo razvijenim područjima Europe uzela velikog maha, zbog čega je i utemeljeno posebno povjerenstvo sa zadaćom da otkrije uzročnike i predloži mjere zaštite. Tom stručnom timu predsjeda Dr. Laura Mugnai, profesorica fitopatologije na sveučilištu u Firenci (I), koja je u kolovozu 2004. posjetila i neka hrvatska vinogorja, te utvrdila da do tog trenutka i na obiđenim područjima ta pojava nije širih razmjera, što ne isključuje potrebu da se već sada ne bi poduzimale sve poznate mjere zaštite. Mada je bolest prisutna u svim vinogorjima svijeta, (u Grčkoj je zovu iska, u Španjolskoj yesca i mal de la yesca, u Italiji esca, mal dello spacco, a u SAD Black measles) znatno je više raširena u južnim (toplijim) vinogorjima. (npr. Italije, Francuske i Kalifornije).
Ime je dobila po gljivi gubi, (botanički rod Fomes, franc. Amadou), poznatom parazitu na drveću s obzirom da spužvasta struktura poprečnog presjeka napadnutog tkiva vinove loze i takva presjeka spomenute gljive stapčare s drvenastim plodištem jako sliče. Bolest se različito manifestira (kao višegodišnja, dugotrajna–kronična, odnosno kao kratkotrajna, nagla–akutna), ali završava na isti način, sušenjem cijele biljke. Češća je u starijim (što je slučaj u Italiji–Toskana, gdje je ponegdje uništila i do pola inficiranog nasada), ali nije rijedak slučaj da stradavaju i mladi, tek na rod dospjeli nasadi. Kao što je već istaknuto, veći broj patogena (među kojima su do sada spominjani Stereum hirsutum i Polyporus igniarius, a u novije doba determinirane gljivice Phaermoniella chlamydospora, Fomitiporia punctata i Phellinus igniarius) naseljava središnji drvenasti dio stabljike šireći se prema kori stabljike zatvarajući prolaze kojima cirkuliraju biljni sokovi, što, naročito nakon obilne kiše koja padne poslije dužeg sušnog i toplog razdoblja dovodi do kapi, odnosno apopleksije. Prema izvješću doktorice Mugnai, od ove skupine patogena nije imuna ni jedna sorta v.l. ali su uočene razlike između pojedinih kultivara i one su izrazite.
Najveća zaraza od 63,8% uočena je kod semillona, a najmanja kod roussanne 8,7 i chardonnay-a 12,1%. Temeljne mjere zaštite su korištenje zdravog (ne zaraženog) sadnog materijala, kasnija rezidba uz izbjegavanje oštra reza (a ako se on ipak mora provoditi, tada valja veće rane premazati zaštitnim voćarskim voskom kako to ne bi bila ulazna vrata u biljku za patogena, u biljku jer se npr. gljivice iz roda Basidiomycetes šire i sporama), te stalan stručan nadzor kako bi se na vrijeme otkrili zaraženi trsovi i pravovremeno odstranili iz nasada. Da se bolest ne bi prenosila škarama za vrijeme rezidbe, pažljiv vinogradar će taj posao obaviti odvojeno, a oruđe prema potrebi i u pravom trenutku dezinficirati. Za praksu prihvatljiva kemijska sredstva zaštite do sada nisu pronađena, a termička obrada cjepova u rasadnicima još nije dovoljno usavršena, pa se uz navedene posredne mjere predlažu i druge (drenaža terena na kojem se loza sadi, manja opterećenja čokota na rod, održavanje dobre kondicije nasada, zaštita u tijeku mirovanja bakrenim pripravcima i dr.).
