Dom Pérignon (1638.-1715.) slijepi benediktinac iz opatije Hautvillers (kraj Epernaya) je u proljeće 1668. objavio svoj pronalazak proizvodnje bistrog bijelog pjenušca iz mošta crnog grožđa, pa je zato bio pohvaljen od Luja XIV., kralja Sunca, kojemu se pripisuje ona poznata izreka „Država, to sam ja!”. Ime tog znamenitog benediktinca je Pierre, a s obzirom da se nekim redovnicima benediktinskog i kartuzijanskog reda, ispred imena stavlja titula dom (izvedena iz latinske riječi dominus = gospodin), i on je poznat po toj tituli i prezimenu.
Značajnija proizvodnja pjenušavog vina (o kojem postoje zapisi još i iz rimskog doba) po ovom, od tada hvaljenom postupku, pokrenuta je tek dvjesto godina iza cit. otkrića, i to najprije u francuskoj pokrajini Champagne a poslije u Italiji (1865.) i u drugim vinorodnim zemljama. Iz ovog razdoblja vjerojatno datira i proizvodnja bakarske vodice, premda neki misle da su bakarske patricije tom poslu naučili Napoleonovi časnici za vrijeme okupacije ovih krajeva 1810. Proizvodnja pjenušca po klasičnom postupku, tzv. méthode champenoise djelomice je industrijalizirana, ali su se razvili i mnogi drugi isključivo industrijski oblici ove proizvodnje, kao što su postupak charmat. Tim se postupkom pjenušac ne proizvodi u boci, već u metalnim cisternama (tankovima) s dvostrukim stijenkama kako bi se mogla prilagoditi u raznim fazama proizvodnje (od vrenja do stabilizacije i punjenja u boce) odgovarajuća temperatura. Takva proizvodnja (diskontinuirana ili kontinuirana) nije razvijena samo u Francuskoj i Italiji, već i u ostalim vinogradarskim zemljama poput Njemačke, Španjolske, Argentine, Južnoafričke Republike i SAD (Kalifornija), a ponekad i u krajevima gdje nema vinogradarske proizvodnje (šampanjski zavodi na Jalti, u Moskvi i u drugim gradovima tadašnjih republika SSSR-a). I kod nas ima sve više proizvođača prirodnog pjenušca što se proizvode spomenutim postupcima (champenoise i charmat).
