Disocijacija (od lat.riječi dissociare – razdružiti) je utemeljena na hipotezi (koju je postavio prirodoslovac Svante Augusta Arrheniusa davne 1885. god.) da se dio molekula nekih tvari rastvorenih u vodi (već i prije nego se kroz taj rastvor provodi električna struja) nalazi u raspadnutom (razdružujućem – disociranom) stanju, te da su tako razdruženi atomi ili atomske skupine električki pozitivno ili negativno nabijene i da se kreću, pa im otuda (po Michael Faraday-u) ime ión (što je na grč. naziv za ono što putuje, odnosno za ono što se kreće). U svakoj molekuli jednak je broj pozitivno i negativno nabijenih atoma odnosno atomskih skupina. Kada se kroz taj rastvor preko elektroda pusti električna struja, na negativnu elektrodu (katodu) će putovati ioni suprotnog (pozitivnog) naboja (kationi), a na pozitivnu elektrodu (anodu) ioni s negativnim nabojem, dakle anioni. Katione označavamo s + ili s točkom, a anione s – ili sa zarezom. Kiseline će disocirati na vodik i kiselinski ostatak, baze na metal i hidroksilnu skupinu, a soli na metal i kiselinski ostatak. Kuhinjska sol koja je kemijski natrijev klorid (NaCl), elektrolitički disocira na Na+ i Cl- (odnosno na Na. i Cl,), solna kiselina (koja je HCl) na H+ i Cl-, a natrijska lužina (NaOH) na Na+ i OH- .
Broj razdvojenih atoma odnosno atomskih skupina u odnosu na broj tvari u molekularnom stanju (što se označava kao stupanj disocijacije) ovisi od vrste elektrolita. Neki od njih jače, a drugi slabije disociraju. Primjerice, solna kiselina (HCl) jače disocira od sumporne (H2SO4), vinska jače od mliječne… Stupanj disocijacije ovisi i o koncentraciji, pa će u razređenom stanju (u odnosu na nedisocirani dio tvari) veći broj biti u ionskom obliku nego u takvom koncentriranijem rastvoru. Voda također (iako vrlo slabo) elektrolički disocira, jer u 1 litri (na temp. od 250C) sadrži 10-7 (ili 0,0000001 g) H iona i isto toliko OH iona (zbir H i OH iona je 10-14). Voda je dakle neutralna. I svaka druga tekućina u kojoj je sadržaj H i OH iona 10-7 (što je zbirno 10-14) je neutralna. Sadržaj H iona u različitim rastvorima i različitim koncentracijama će se kretati od 10-0 do 10-7 (od kiselog do neutralnog), a sadržaj OH iona od 10-14 do 10-7 (od bazičnog do neutralnog). To je stanje dovoljno iskazati potencijom (snagom) H iona (u kojoj je primjerice 10 osnova a -7 eksponent), što se čini slovom p (a izgovara pe) i velikim slovom H (a izgovara ha), zajedno pH (izgovor pe-ha). Dali je neka tekućina kisela, neutralna ili bazična, tj. kakva je koncentracija H iona u nekom rastvoru odnosno koliki je pH u praksi se određuje kolorimetrijski (promjenom boje nekog indikatora – lakmus papira, fenol-ftaleina, ili metil-oranža) ili iskazuje pehametrom – konduktometrijski (mjerenjem vodljivosti elektr. struje) ili potenciometrijski (mjerenjem električne pogonske sile za jakost elektr. struje ili otpora).
