Dišeća ranina bijela (istoznačice petrinjska ranina bijela, dišeća belina-ranina, belina i dišuća ranina bijela) je Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04) svrstana među preporučene u podregijama Pokuplje i Moslavina, gdje se uzgaja od davnina i gdje je u odnosu na druga vinorodna područja i danas najprisutnija. Iako je nezahvalno tvrditi da je neka sorta autohtona, kada potječe s manjeg i ograničenog vinorodnog područja, (maker spada u sortiment tzv. starih kultivara) i kada još nije temeljito uspoređena sa sličnima iz drugih i udaljenijih područja, dišećoj ranini bijeloj su brojni ugledni ampelografi još pred 100 i više godina, porijeklo locirali u Moslavini i Pokuplju.
I dok ju jedni opisuju kao sortu većeg grozda punog soka u kojem je sadržaj šećera oko 17 % (pa se prema tome i sadržaj alkohola u vinu kreće oko 10,0 %vol.), drugi, doduše u drugačijim agroekološkim uvjetima zaključuju da je zahvalna za sušne položaje, jer, kažu tamo postiže bogatstvo sladora čak i za proizvodnju desertnih vina. Ovi nalazi upućuju na pomisao da je riječ o dva, a možda i više klonova ovog kultivara, na što će odgovoriti buduća ispitivanja i studije. Svi koji su dišeću raninu opisivali, kušali i ocjenjivali (davno prije i u novije doba), hvale njenu specifičnu (muškatnu) aromu i skladan okus. Urod varira ovisno od vremenskih prilika u doba cvatnje i blizine istovremeno cvatućeg oprašivača (a to je škrlet). Dozrijeva 15 do 30 dana nakon plemenke (chasselas) (u III razdoblju epohi), odnosno penaestak dana prije graševine.
