Dalmacija

Dalmacija je hrvatska najjužnija pokrajina koja obuhvaća prostor od Hrvatskog primorja i Like do granice s Bosnom i Hercegovinom i s Crnom Gorom, uključujući sve jadranske otoke, izuzev kvarnerskih otoka i otoka Paga (koji se svrstava u sjeverodalmatinsku otočnu skupinu). Zbog različitosti klime, tla, sortimenta i niza drugih okolnosti, dalmatinsko je područje (koje je sastavni dio vinogradarske regije Primorska Hrvatska) svrstano u tri vinogradarske podregije; Sjevernu Dalmaciju, Dalmatinsku zagoru i Srednju i južnu Dalmaciju. Svaka od navedenih podregija ima određen broj vinogorja. Podregija Dalmatinska zagora ima 3 vinogorja, (Sinj-Vrlika, Imotski i Vrgorac), podregija Sjeverna Dalmacija 8 (Zadar-Biograd, Benkovac-Stankovci, Pirovac-Skradin, Knin, Promina, Drniš, Šibenik i Primošten), a podregija Srednja i južna Dalmacija 12 (Kaštela-Trogir, Split-Omiš-Makarska, Neretva, Konavle, Mljet, Pelješac, Korčula, Lastovo, Vis, Hvar, Brač i Šolta).

Najstariji spomen o prastanovnicima ovih područja, točnije o indoeuropejcima koje Grci i Rimljani nazivaju Ilirima seže u daleku prošlost. O ilirsko-keltskim prastanovnicima Delmatima po kojima je ovaj kraj nazvan, zapis potječe iz 189. godine prije Krista. Prostor Dalmacije u nekim se razdobljima prostirao od rijeke Raše i planinskog masiva Snježnika u Gorskom kotaru, do Save i Kolubare, Ibra i Šar planine, dakle bio je višestruko veći od sadašnjeg. O drevnoj kulturi vinove loze i vina na jadranskom obalnom području, poglavito na dalmatinskim otocima svjedoče brojni sačuvani tvarni dokazi (vrčevi, kupe, plitice, zdjelice, amfore, kovani novac, reljefi u kamenu itd.), ali i pisani dokumenti (Strabon, Skilaks, Agatarhid, Athenai i dr.) o čemu se zainteresirani mogu obavijestiti u brojnim dalmatinskim zavičajnim muzejima. Važno je ovdje istaći tvrdnje i zaključke naših eminentnih arheologa i povjesničara (poput Zaninovića Marina, Degmežić Ivice i dr.) prema kojima nisu Grci naučili Ilire proizvoditi vino, (koje je bilo zacijelo dio njihove uljudbe, a drvena bačva dio specijalnosti njihove vinarske prakse) i prije grčke kolonizacije na ovim prostorima.

Hrvati, koji su na ovo područje i do Jadranskog mora stigli početkom VII. stoljeća (ne odričući se svojeg jezika), prihvatili su od romaniziranih starosjedilaca kulturu vinove loze (i svetog drva masline iz čijeg su ploda, kako reče hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, cijedili začin hrani i brali plamičak svjetla za dne zimskog mraka), a te su ih kulturne biljke vezale uz ovo tlo i tako postale čuvaricom njihove nove domovine i hraniteljicom tamo gdje druge kulture nisu mogle opstati. U tijeku duge povijesti dalmatinskog vinogradarstva i vinarstva bilo je uspona i padova, da bi nakon pojave bolesti i štetnika, te propašću vinogradarstva u Francuskoj i Italiji (od 1852. do 1880.), potražnja za dalmatinskim vinima bila višestruko povećana, zbog čega se razdoblje od polovine XIX. do početka prvog desetljeća XX. stoljeća naziva razdobljem velikog procvata dalmatinskog vinogradarstva i vinarstva. Naime, u to je vrijeme u Dalmaciji bilo pod vinogradima oko 68.000 ha, s godišnjom proizvodnjom većom od 600.000 hl vina, od čega se više od 2/3 izvozilo. Kada su bolesti i poglavito štetnik trsna uš stigli i do dalmatinskih vinograda, i kada je potražnja vina u Francuskoj i Italiji prestala, jer se vinogradarstvo tamo obnovilo na novim osnovama (cijepljenjem na američku podlogu i zaštitom od bolesti bordoškom juhom, sumpornim i drugim pripravcima), i kada je valjalo to isto učiniti i u Dalmaciji, na snagu je stupila tzv “vinska klauzula” kojom se u tadašnjoj Austrougarskoj Monarhiji protežiraju i štite konkurentska umjesto domaća vina, pa dalmatinski vinogradari ostaju bez svog tradicionalnog tržišta (Beča, Praga, Graca i dr.). Osnivanje vinogradarsko-vinarskih zadruga u Dalmaciji (a prva takva vinarska zadruga u Dalmaciji, utemeljena je 1903. u Bolu, na otoku Braču) samo je djelomično pridonijelo opstanku vinogradarstva. U borbi za opstanak i preživljavanje, radno sposobni (a nerijetko i cijele obitelji) odlaze u prekomorske zemlje, a dalmatinsko vinogradarstvo naglo nazaduje, čemu pridonose i ratovi i tadašnja nerazumna gospodarska politika. To je razlog da su krajem XX. stoljeća. vinogradarske površine i proizvodnja vina u Dalmaciji spale na četvrtinu onih iz razdoblja tzv. “velikog procvata”.

Podizanje plantažnih vinograda na području sve tri podregije Dalmacije i izgradnja tzv. industrijskih vinarija (koje su tako nazvane zbog činjenice da je živi rad zamijenjen strojevima i da proizvodnju velikih serija standardne kakvoće kontinuirano obavljaju školovani kadrovi svih zvanja nužnih za taj posao) samo je djelomično zaustavilo daljnje nazadovanje ove, kod nas tradicionalne i značajne gospodarske djelatnosti. Suvremene vinogradarske nasade osnivali su u podregiji Sjeverna Dalmacija PK “Zadar”-OOUR vinogradarstvo i vinarstvo, OUR “Maraska”-Zadar, OUR “Badel” Zagreb-OOUR “Benkovac”, OUR “Dalmacijavino” Split-OOUR “Poljoprivredno-prehrambena proizvodnja” u Drnišu i OUR Prehrambena industrija-OOUR “Vinoplod”-Šibenik. U podregiji Dalmatinska zagora najveće vinogradarske nasade podigao je PK “Vino-duhan-voće” iz Imotskog, a u podregiji Srednja i južna Dalmacija u tome su prednjačili: PIK “Neretva”-Opuzen, OUR “Dubrovkinja”-Dubrovački podrumi i vinogradi, PP “Vinogradar”-Vis, OUR “Blato”-OOUR “Poljoprivreda”, OUR “Dalmacijavino”-Split-Vrgorac, gdje su podignute i plantaže OUR “Poduh”, OOUR “Poljoprivredna proizvodnja” iz Metkovića. U svim navedenim podregijama manje vinogradarske nasade podizale su i poljoprivredne zadruge (npr. PZ “Jedinstvo”, Smokvica-Čara ) koje su se putem kooperantskih ugovora bavile otkupom grožđa za velike društvene prerađivačke organizacije. Za vrijeme Domovinskog rata (dijelom zbog ratnih razaranja i nedostatka aktivne radne snage, dijelom zbog okupacije nekih područja i prometne blokade) to se nazadovanje ponovo nastavilo, pa je u 2003. godini upisnikom registrirano na cijelom području Dalmacije samo 4.750 ha pod v.l. od čega najmanje na području Zadarske (571 ha) i Šibenske županije (603 ha), skoro trostruko više u splitsko-dalmatinskoj (1618 ha) i najviše u Dubrovačkoj županiji (1958 ha). Ovi podaci o površinama odnose se na vinograde s kojih se ubrano grožđe prerađuje u vino i druge proizvode od grožđa i vina s ciljem da se ponudi domaćem i stranom tržištu, a to znači da se grožđe s ostalih vinogradarskih površina (koje se iskazuju u statističkom ljetopisu) prerađuje u vino i troši u domaćinstvima proizvođača.

Tradicionalni uzgoj vinove loze bez armature u vinogorjima Primošten i Šibenik.
Tradicionalni i konzervativni način uzgoja loze i proizvodnje vina, kakav je bio stoljećima prisutan posvuda na Mediteranu, počeo se u Dalmaciji mijenjati kada je (zalaganjem Žanka Vanje i suradnika Zvonimira Duspera i drugih koji su putem Fonda za vino osigurali financijska sredstva) počela izgradnja tzv. industrijskih vinarija (a prve su 1948., uz umašku u Istri, izgrađene upravo u Dalmaciji i to u Benkovcu, Imotskom i u Starom Gradu na Hvaru) i sadnja plantažnih vinograda. Daljnji kvalitetan napredak u tom smislu dogodio se nakon što je Hrvatska postala samostalna i suverena država, kada se cementne cisterne zamjenjuju cisternama iz nehrđajućeg čelika, kada se počelo uz pomoć najsuvremenijih postrojenja prerađivati grožđe (pneumatski tijesak, kontrolirana fermentacija, mikrofiltracija itd.).

Klimatske prilike u Dalmaciji podosta variraju, pa je primjerice najniža srednja mjesečna temperatura zraka (u siječnju) u podregiji Dalmatinska zagora za 5,0°C (Vrgorac) niža od one u podregiji Srednja i južna Dalmacija (gdje primjerice u Blatu ona iznosi 9,2°C). Najniže srednje mjesečne temperature i u ostalim vinogorjima (također su registrirane u siječnju) i kreću se između ovih krajnosti (Knin 4,6°C, Imotski 4,7°C, Zadar 6,9°C, Šibenik 7,0°C, Konavle 7,5°C). Raspon između najviših srednjih temperatura zraka (u sve tri podregije Dalmacije zabilježene su u srpnju) i kreću se između 23,0°C (u Kninu) i 26,8°C (u Vrgorcu) Srednja godišnja temperatura zraka u podregiji Sjeverna Dalmacija iznosi 13,4°C (Knin) i 14,8°C (Zadar i Šibenik), u Dalmatinskoj zagori 13,8°C (Imotski) i 15,0°C (Vrgorac), a u podregiji Srednja i južna Dalmacija između 15,7°C (Konavle) i 16,4°C (Korčula).

Ukupna godišnja količina oborina kreće se između 1351 mm u Dubrovniku i 885 mm u Zadru. Na ostalim područjima te se količine kreću između navedenih vrijednosti (1310 mm u Imotskom, 1260,5 mm u Vrgorcu, 1133 mm u Blatu na otoku Korčuli, 1029 mm u Kninu), ali za cijelo je područje karakteristično da pretežni dio vodenog taloga padne u tijeku jeseni i zime (Blato 70,8%, Dubrovnik 70,6%, Šibenik 60,83% Knin 60,84% Imotski 68,54% Zadar 65,88%), a manji (od 39,17% do 29,2%) u tijeku proljeća i ljeta.
Tla na kojima se u Dalmaciji uzgaja vinova loza nastala su na sedimentnim stijenama vapnenca (CaCO3) i dolomita (Ca Mg CO3), a to su crvenice (koje su pretežno već degradirale) te na aluvijalnim (tlima nastalim vodenim nanosima) i deluvijalnim (tlima nastalim poplavama), na kojima su se u dugom vremenskom razdoblju formirala flišna tla (gdje se izmjenjuju lapori tj. smjesa gline i vapnenca sa škriljevcima tj. metamorfnim stijenama koje se mogu kalati u ploče). Glinenih (kako se nazivaju tla sastavljena od sitnih čestica raznih alumosilikata) i ilovastih tala (u kojima su u približno istom omjeru izmiješane čestice gline i pijeska) ima znatno manje.

Geomorfološki bi cijeli prostor na kojem se uzgaja v.l. mogli označiti brežuljkastim i brdovitim (s manjim poljima ili kompleksima obradiva tla) i ravničarskim područjem na kojem se pretežno nalaze plodna flišna tla. Heterogenost matičnog supstrata i općenit nedostatak nekih fiziološki aktivnih hraniva, te skoro posvuda nizak sadržaja humusa, plitko tlo nerijetko izloženo eroziji, te nedostatak vlage u doba vegetacije, a ponegdje i štete od posolice prisiljavaju dalmatinskog vinogradara na promišljenu aktivnost u pogledu izbora podloge, sorte, uzgojnog oblika i niza drugih aktivnosti koje će mu osigurati opstanak na tržištu. Sve te okolnosti mora prepoznati i raznim stimulativnim mjerama poduprijeti i šira društvena zajednica jer će se u protivnom opstanak i obnova vinogradarstva na ovim prostorima, poglavito na otocima, odvijati sporo, ili se uopće neće ni realizirati.

Od oko 400 kultivara koji su se uzgajali u RH, (prema tvrđenjima poznatog ampelografa Marcela Jelaske) više od pola uzgajano je na području Dalmacije, kao što je opisao Stjepan Bulić u knjizi “Dalmatinska ampelografija”. Najveći broj hrvatskih autohtonih sorata nastao je upravo na području regije Primorska Hrvatska, što je još jedan dokaz o njenom vinogradarskom biću. Prema najnovijim ispitivanjima (Maletić, Pejić, Karoglan-Kontić) danas je asortiman loze u Dalmaciji sveden na trećinu od onog koji je postojao pred nepunih sto godina, a u tom popisu sada uzgajanih upravo nedostaju autohtone dalmatinske sorte.

Srednja i južna Dalmacija

Najveći broj preporučenih kultivara nalazimo u podregiji Srednja i južna Dalmacija, a to su od bijelih maraština, debit, zlatarica, vugava, malvasija dubrovačka, grk, pošip, cetinjka bijela, bratkovina, trebbiano trebbiano toscano, trebljan, bogdanuša, prč, drnekuša crna, kurtelaška bijela, a od crnih (najpoznatija crna sorta s ove podregije) plavac mali crni, a zatim okatac, babić, ninčuša, merlot crni, cabernet sauvignon, cabernet franc, plavina, dobričić, crljenak kaštelanski (pribidrag) i muškat ruža crni.
U ovoj najvećoj dalmatinskoj vinogradarskoj podregiji, gdje je u uzgoju i najveći broj autohtonih i uvezenih sorata, registriran je i najveći broj proizvođača vina sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom.

Sjeverna Dalmacija

U podregiji Sjeverna Dalmacija na popisu preporučenih kultivara (prema Pravilniku o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze nalaze se od bijelih maraština, debit, pošip, trebbiano toscano, rkaciteli, trebljan, chardonnay, a od crnih: plavina, lasina, merlot crni, cabernet sauvignon, cabernet franc, syrah, babić, carignan, grenaš (grenache) crni, zadarka crna, vranac i svrdlovina crna.
Broj registriranih proizvođači vina iz ove podregije znatno je manji u odnosu na prije opisanu podregiju Srednju i južnu Dalmaciju s otocima, i neznatno veći od broja registriranih proizvođača u podregiji Dalmatinska zagora.

Dalmatinska zagora

U toj podregiji Dalmatinska zagora (u skladu istog Pravilnika o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze), među preporučene kultivare, uvrštene su bijele sorte maraština, debit, pinot sivi, pinot bijeli, chardonnay i medna, a od crnih ruderuša, trnjak, merlot crni, cabernet sauvignon, syrah i plavac mali crni.

 

Povezano

AA

AA (uz neka druga značenja)  je akronim, tj. skraćenica početnih slova Međunarodne udruge bivših alkoholičara čiji ...

Slatka vina

Slatka vina su ona koja sadrže povećani sadržaj neprevrela šećera. Sadržaj neprevrela šećera kod bijelih i ...

Posebna osjetila

Posebna osjetila (još i specijalna osjetila) su ona koja su smještena u posebnim organima (za vid u oku, za sluh i ...
Novosti