Chardonnay (čit. šardone), franc. vinska sorta bijelog grožđa koju su pred dvadesetak i više godina mnogi ugledni ampelografi poistovjećivali s pinotom bijelim. Drugi su pak tvrdili kako taj kultivar sa sortama; pinotom bijelim, pinotom sivim i pinotom crnim nemaju rodbinske veze. Te su zablude tek pred dvadesetak godina (točnije 1999.) razjasnili (molekularno-genetskim postupcima) znanstvenici Bowers i suradnici utvrđujući da je jedan od roditelja tog vrlo cijenjenog i rasprostranjenog kultivara iz skupine pinota, a drugi sorta bijelog grožđa biela belina velika koja se je uzgajala u XIX. i ranijim stoljećima u Hrvatskoj. Osim u hrvatskim vinogorjima koja se nalaze u području današnje hrvatske kontinentalne regije, gdje je u prošlosti bila među vodećima, uzgajala se je i na području Štajerske, gdje se naziva Heunisch weisser, dok joj je ime u Francuskoj Gouois blanc. Zapis o spomenutoj belini ostavio nam je Trummer, Anton u “imeniku trsja u hrvatskih vinogradih” i “popisu trsja koje se goji u šumarskom zavodu i ratarnici u Križevcima”. Te je dokumente Trummer predao 1876. i 1877. godine predsjedniku internacionalne ampelografske komisije, ampelografu Hermanu Goethe-u, koji ih je uvrstio u svoje znamenito djelo Ampelographie – Rebenkunde, Zweite Auflage iz 1887. godine.
Kultivar chardonnay (koji je defiitivno rodbinski vezan uz pinot i belinu, priznat je kao posebna sorta na vinskoj izložbi u Lionu, 1872. Tvrdi se da je tom, zacijelo spontano nastalom kultivaru uža domovina okrug Macconais koji se nalazi u regiji Burgundija, te da je ime dobila po nazivu sela Chardonnaya. U Francuskoj se uzgaja u Alzasu, u pokrajini Champagne te u Burgundiji, odakle se je zbog primjerene otpornosti na sivu plijesan, stalne i dobre rodnosti, te naročito zbog kakvoće vina koje se dobije preradbom njena grožđa, proširila po svim kontinentima. Ovoj sorti snažna rasta više odgovara dugi rez, ali podjednako dobro uspijeva i uz primjenu drugih uzgojnih oblika, uključujući i onaj koji je prilagođen za mehaniziranu berbu.
Pravilnikom o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) njen se uzgoj preporuča u svim podregijama izuzev u podregiji Srednja i južna Dalmacija. Mali piramidalni grozdovi, u pravilu vrlo često s jednim krilcem i s podjednako razvijenim, srednje velikim, slatkim i ugodno kiselim bobicama puni su soka, pa moraju biti vinificirani neposredno poslije berbe. Vina chardonnaya su odlična osnova za proizvodnju pjenušca. Zbog velikog interesa za ovu sortu, mnogi su uzgajivači nastojali selekcijom uzgojiti klon koji bi bio još bolji. To je pošlo za rukom francuskim (11 klonova) i talijanskim stručnjacima, pa se, primjerice (iz rasadnika Rauscedo) tržištu nudi chardonnayev klon R8, (vina dobivena iz njegova grožđa imaju iznimnu finoću) i chardonnay-klon R4 Mousque (iz kojega se dobiju vina prikladna za sljubljivanje s drugim muškatnim vinima).
Od ukupno 37 hrvatskih vina chardonnay s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla (1997./1998.) u kategoriju vrhunskih uvrštena su tri (jedan iz vinogorja Đakovo, dva iz vinogorja Međimurje), 22 su kvalitetna (od čega šest iz podregije Plešivica, po pet iz podregije Prigorje-bilogora i Zagorje-Međimurje, četiri iz podregije Slavonija i dva iz podregije Istra), a u skupini stolnih vina s k.z.p. uvršteno ih je ukupno dvanaest.
