Boja vina

Boja vina uz tekućost, bistroću i živost (živahnost) najznačajniji je dojam koji primamo osjetom vida. Iako vina nisu ni bijela (kao snijeg) ni crna (kao čađa), kod nas se, uobičajeno, po boji razvrstavaju na bijela, ružičasta (opola), i crna (crvena), a za svaku kategoriju postoji spektar nijansi koje se najčešće opisuju kao:
bijela svijetložuta ili slamnatožuta, zelenkastožuta, jantarna, zlatnožuta, tamnožuta, crvenkastožuta, zagasitožuta koju je uobičajeno još označavati kao smeđasta, ili, ako je ta nijansa tamnija, tamnosmeđa.
Ružice i opole (rozée) te crna (crvena) vina zajednički nazivamo i rujnocrvena razvrstavamo kao ružičasto-crvenkasta, ružičastocrvena, ružičasta rubinskocrvena, modrocrvena, granatnocrvena, tamnocrvena, ljubičastotamnocrvena s modrim refleksima, tamnosmeđe crvenociglasta.
Boju vinu (i bijelom, i ružičastom, i crnom odn. crvenom) daju sastojci koje se skupnim imenom označuju kao bojila (ponegdje još i kao tvari boje).
Naglasimo da za ocjenu intenziteta i nijanse boje vina ne postoje objektivni kriteriji. Poznato je, međutim, da one variraju ovisno o sorti, tehnološkom postupku zrenja grožđa i preradbe, te o vremenu odležavanja (školovanja, zrenja, starenja). Postoji veći broj načina mjerenja intenziteta (jakosti, obilja) i nijansi boja vina, međutim za praktičnu primjenu važano je znati da se postupcima bistrenja (npr. rujnocrvenih vina) bentonitom, želatinom i taninom jače, a filtracijom vina taj intenzitet boje manje smanjuje