Bentonit trgovački naziv, hidratiziranog alumosilikata, (sastavljenog pretežito iz minerala montmorilonita) čija je primjena, kao bistrila u vinarstvu, stara tek stotinjak godina. Bistrilo sličnih karakteristika kod nas se prodaje i pod trgovačkim imenom Bistrina, Klarol, Pentagel i sl. Zbog svojih adsorptivnih i elektrostatičkih svojstava ovo bistrilo izaziva taloženje termolabilnih bjelančevina iz mošta i vina, pa svojim djelovanjem pridonosi stabilnosti vina, smanjujući u stanovitoj mjeri i pojavu prijeloma. To se događa iz razloga što b. povlači i tirozinazu (endogenu polifenoloksidazu iz grožđa). Novijim istraživanjima ustanovljeno je da b. adsorbira i neke ostatke pesticida, čime utječe na tijek vrenja i kakvoću budućega vina, jer iz njega odstranjuje štetne tvari koje u nj dospijevaju uporabom fitofarmaceutskih (zaštitnih) sredstava. Iako se potrebna količina ovog bistrila za svako vino posebno može odrediti tzv. probom na malo, općenito se drži da je (bez takva opita) gornja granica 1 g bentonita na 1 l mošta ili vina.
Probom na malo utvrđene potrebne doze kreću se između 0,3 i 1 g/L a samo u rijetkim slučajevima više ili manje od toga. Manje potrebne količine bentonita od navedenog najčešće se utvrde za starija vina, a veće za mošt i mlado vino. Potrebnu količinu bentonita (npr. 500 g za 500 litara) valja natopiti u deseterostrukoj količini destilirane ili meke vode (u ovom primjeru u 5 litara), ostaviti 24 sata da nabubri, miješati kako bi se postigla što bolja suspenzija. Manju količinu vode, što se eventualno pojavi na površini valja odliti, dekantirati, a zatim nabubreni b. dodati u vino uz miješanje. Ranije se ovo bistrenje preporučalo provoditi kod mošta i u tijeku alk. vrenja, jer se zbog turbulentnih kretanja b. ne taloži! Sada se ističe kako ovo bistrilo djelomice blokira enzime, pa na taj način posredno smanjuje prelazak aromatskih tvari u mošt i vino. Zagovornici takvih tvrdnji preporučuju uporabu b. samo u već prevrelim mladim vinima. Nakon slijeganja taloga bistrila, vino valja pretočiti.
