Belgija nije samo potrošač, već i proizvođač grožđa i vina, u što mnogi, s obzirom na njen zemljopisni položaj, skoro nisu spremni povjerovati. Ima dokaza o dugoj tradiciji proizvodnje grožđa (čak iz IX. st.). Industrijska revolucija omogućila je jeftinu izgradnju staklenika u kojima je ova proizvodnja moguća bez rizika. Uzgoj pod staklom započeo je još davne 1890., da bi nakon nešto više od pola stoljeća, točnije od 1947. potpuno prestala proizvodnja alphonse lavallée, frankenthal le royal i colman, a tek neznatno chasselas i müller thurgau iz čijeg se grožđa djelomice proizvodi i vino. Prema podacima OIV u B. je u 1989. na 500 ha proizvedeno 120.000 dt stolnog grožđa i oko 20.000 hl vina. Prosječna godišnja proizvodnja grožđa prema istim izvorima u desetljeću 1981.-1990. smanjena je na svega jednu trećinu (te je iznosila 40.000 dt), a od 1991. do 2001. na jednu četvrtinu ( i godišnje je iznosila 31.000 dt).
Takav obim proizvodnje grožđa nastavljen je sve do 2004., kada je proizvedeno 50.000 dt. Veći dio vinske proizvodnje se temelji na uvezenom grožđu, a ukupna proizvodnja ne prelazi 2.000 hl. Uz neznatan izvoz vina izvozi se i stolno grožđe vlastite proizvodnje, ali se istodobno znatno veća količina uvozi. Ukupno se (od 1991. do 2001.) godišnje uvozilo od 2.008.000 hl do 2.400.000 hl, pa se u tom razdoblju i potrošnja po stanovniku stalno povećavala od 20,72 l na 24,06 l. U tijeku 2003./2004. potrošnja vina je povećana i iznosila je 2.741.000 hl., a potrošnja 25,3/26,5 l/per cap. Potrošnja zobatica u 2004. iznosila je 250.000 dt (ili 0,47 kg/per cap.), potrošnja soka od grožđa 57.000 hl, a potrošnja grožđica 49.000 dt. Veći dio potrošenog vina uvezen je pretežito iz Francuske (oko 50 %), Grčke (oko 20 %), Španjolske (oko 10 %) i drugih zemalja. B. v. i v. najvećma ovisi o ekonomskoj politici države koja ga je do sada štitila carinama i subvencijama.
