Vinopedia - riznica znanja o lozi i vinu

Hrvatska

Izvor: Vinopedia
Skoči na: orijentacija, traži

se vinogradarski dijeli u dvije regije: kontinentalnu i primorsku. Svaka od njih odlikuje se zemljopisnim, orografskim, geološkim, agroekološkim, ampelografskim, gospodarskim i drugim posebnostima. Od krajnjeg sjeverozapada Hrvatske koji je pod utjecajem srednjoeuropske, te istočnih predjela uz Dunav i obronke Fruške gore s izrazitim utjecajem panonske klime, pa do Istre na sjeveru i dubrovačke općine do ulaska u Bokokotorski zaljev na jugu jadranskog priobalja, s izrazitim utjecajem mediteranske klime, nalazi se velik broj vinogradarskih područja koja se međusobno znatno razlikuju. Te razlike što ih dijelimo u pet vinogradarskih klimatskih zona i koje se iskazuje podacima o srednjoj godišnjoj temperaturi i zbroju (sumi) topline, oscilaciji temperatura i pojavi kasnih proljetnih i ranih jesenskih mrazeva, količini i rasporedu oborina, vlažnosti zraka i drugim pojavama poput magle, tuče, rose i snijega, učestalosti vjetrova i njihova intenziteta, broja vedrih dana itd., uz one o sastavu tla, reljefu, ekspoziciji i inklinaciji i naročito sortimentu vinove loze utječu na smjer vinogradarske proizvodnje i kakvoću konačnog proizvoda, čijim se izborom i bogatstvom hrvatsko vinogradarstvo razlikuje od svih ostalih. Prava je rijetkost na tako malom prostoru susresti toliku raznovrsnost sorata kategorija i tipova vina, a upravo to Republiku Hrvatsku i u svjetskim mjerilima svrstava u iznimno zanimljivo vinogradarsko i vinarsko područje.

Sadržaj

Kratak osvrt o povijesti vinogradarstva i vinarstva u RH

Za vinogradarske stručnjake, ali jednako tako i za sve štovatelje i ljubitelje loze i vina posebno su zanimljivi podaci o povijesti vinogradarstva i vinarstva na tlu Hrvatske. Iako se o podrijetlu loze i vinogradarstva uopće, a na našem tlu posebno, obavljaju sustavna istraživanja, na neka pitanja za sada odgovora nema ili su oni nepotpuni. Spomenimo bar neke od tih zanimljivosti:
Na području RH nađene su okamine (fosilni ostaci) predaka v. l. iz trećeg razdoblja mezozoika (krede), dakle, stare više od sedamdeset milijuna godina (Radoboj, Hrv. zagorje), a da taj nalaz nije usamljen slučaj potvrđuju slična otkrića u Istri i na nekim drugim mjestima. Kod nas se često događa da se prigodom pripreme tla za sadnju, ili u drugim zgodama, iskopaju kamene ploče s otiscima lista, sjemena ili rozgve loze, te da se naiđe čak na razne predmete od keramike. Takve slučajne nalaze valjalo bi stalno stručno i sustavno bilježiti i znanstveno analizirati, jer osim što su značajni za vinogradarsku i vinarsku znanost i povijest uopće, mogu u znatnoj mjeri pridonijeti i marketingu naših vina.
Osim fosilnih ostataka, koji govore o prisustvu preteča vinove loze na našem tlu u prošlosti, spomenimo da od pradavnih vremena pa sve do danas na mnogim mjestima (u južnoj Dalmaciji i u Hercegovini npr.) raste divlja loza koju naš narod naziva vinika, vinjaga i loznica, pa je i to prilog u otkrivanju njene pradomovine. Kulturu uzgajanja plemenite vinove loze na naše obale, pretpostavlja se, donijeli su grčki kolonizatori, a za njeno širenje na područje današnje kontinentalne Hrvatske, uz Ilire, Kelte, Tračane i Grke, zaslužni su i Rimljani. Naime, Rimljani su u Istri (179./178. pr. Krista) zatekli razvijeno vinogradarstvo i maslinarstvo, najveća ostvarenja helenske civilizacije, da bi u pojedinim razdobljima, na prostorima gdje su gospodarili (a to znači i na područjima današnje kontinentalne Hrvatske), tu proizvodnju kočili (npr. Domicijan, 51.- 96. i dr.) ili poticali (Prob). Hrvati su ta znanja preuzeli od starosjedilačkih romaniziranih ilirskih plemena, koje su ovdje zatekli, da bi ih dalje širili i unapređivali. Na tom putu bilo je uspona i padova. Među najkritičnija ubrajaju se razdoblja ratova, a u novije doba i razdoblja pojava bolesti vinove loze (pepelnice, plamenjače i dr., te opasnog štetnika na korijenu europske loze trsne uši).
Iako je rasprava o povijesti vinogradarstva i vinarstva na području RH. značajna i zanimljiva, zbog zadanog obujma i sadržaja koji planiramo za sada u vinopediji objasniti, čitatelje upućujemo da o tome nešto više pročitaju u opisu svake vinogradarske podregije, a one koje to pobliže i više od rečenog zanima da i oni konzultiraju od autora navedenu i korištenu literaturu, uz nadu da će broj radova te vrste i s ovom tematikom u skoroj budućnosti biti i veći.

Kakvo je stanje vinogradarskih površina u RH, kolika je proizvodnja grožđa i vina

Površine vinograda u RH i broj proizvođača upisanih u Upisniku po županijama u 2003. godini
rang ukupno i po županijama površina u ha broj registriranih proizvođača u Upisniku
Ukupno Republika Hrvatska 17.318,63 17.768
1. Istarska 2.250,19 2.668
2. Splitsko-dalmatinska 1.831,89 3.495
3. Varaždinska 379,32 818
4. Krapinsko-zagorska 174,59 449
5. Zagrebačka 775,09 1.511
6. Zadarska 839,69 678
7. Koprivničko-križevačka 114,82 178
8. Šibensko-kninska 880,75 2.150
9. Međimurska 473,38 427
10. Virovitičko-posavska 421,91 125
11. Požeško-slavonska 1.353,04 677
12. Karlovačka 63,92 92
13. Osječko-baranjska 2.156,57 479
14. Bjelovarsko-bilogorska 245,03 110
15. Sisačko-moslavačka 135,31 122
16. Grad Zagreb 37,69 83
17. Vukovarsko-srijemska 1.746,52 510
18. Brodsko-posavska 192,96 120
19. Primorsko-goranska 132,40 259
20. Ličko-senjska 30,44 86
Izvor: Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo

Iz pregleda poljoprivrednih površina u Republici Hrvatskoj, prema kategoriji korištenja, proizlazi da je u razdoblju 1981.-1990. bilo pod vinogradima prosječno godišnje 75.350 ha, a iz izvješća Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske (Zagreb, 1994.) saznajemo da su one u 1991. godini pale na 71.560 ha, a u 1992. godini na 56.360 ha, kolike su otprilike bile i 1993. Valja međutim istaknuti da u to izvješće, što se odnosi za 1992. i 1993. godinu, nisu uvrštene vinogradarske površine s onih područja RH koja su u to vrijeme bila zahvaćena oružanim sukobima, odnosno ona koja su u to vrijeme bila na privremeno zaposjednutim (okupiranim) područjima.
Prema Statističkom godišnjaku, u 1989. godini u Hrvatskoj je evidentirano 360 milijuna čokota europske loze cijepljene na američke podloge, 11 milijuna na vlastitom korijenu, a 47 milijuna čokota su bili izravno rodeći hibridi. Tri godine kasnije, (u dokumentaciji 913/93., kao stanje na dan 31. svibnja 1993.), u izvješću Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske zabilježeno je ukupno stanje od 347.755.269 trsova.
Godine 1989. prema gore cit. izvorima, urodilo je 3.640.000 dt grožđa. Od te je količine (prema procjeni) oko 10 % potrošeno u svježem stanju, a ostatak je prerađen u 2.052.810 hl vina. Radi usporedbe spomenimo da je 2001. godine (prema podacima OIV-a) u RH proizvedeno 3.590.000 dt grožđa i 1.950.000 hl vina.
Uz navedene podatke, spomenimo da su, (prema jednoj ranijoj analizi koju je provela bivša Poslovna zajednica za v. i v. Hrvatske iz Zagreba), bijeli kultivari u sortimentu Republike Hrvatske zastupljeniji od crnih. Taj odnos koji vrijedi i za 2004. godinu iskazan u postocima je otprilike 60 % bijelih, naprama 40 % crnih kultivara.
U glavnom Upisniku proizvođača grožđa i vina (što se vodi kod Hrvatskog zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo) u 2008. godini je bilo registrirano 17.005 proizvođača sa 16.252 ha vinograda. Rješenje o kontroliranom zaštićenom podrijetlu dobila su njih 762 za ukupno 2.379 vina.
Prema izvješću tog Zavoda deset najzastupljenijih sorata vinove loze u vinogradarskom sortimentu Republike Hrvatske čine graševina, malvazija istarska bijela, plavac mali crni, trbljan bijeli (zvan i kuć), plavina, merlot crni, rizling rajnski, kujundžuša, ugni blanc i babić crni.
Ukupni promet vina (i drugih proizvoda od grožđa i vina) u RH od 01.01. do 31.12. 2008. godine iznosio je 608.000 hl, uveženo je 143.680 hl, a izveženo 28.564 hl.
Od ukupnih (u Upisniku registriranih) vinogradarskih površina u 2003. godini u RH rodnih vinograda je bilo 21.929,47 ha, a u njima 102.505.000 rodnih trsova
Od 448.532 poljoprivredna kućanstva u RH u 2003. godini u kojima su registrirana 1.493.892 člana, broj poljoprivrednih kućanstava koja su ostvarivali prihod od voća i grožđa bio ih je samo 10.348.
Idealni zemljišni i klimatski uvjeti vinorodnih područja u RH, koji nam nude radosti vlastite berbe i pružaju mogućnosti vlastite proizvodnje plemenite kapljice vrhunske kakvoće, sami za sebe ništa ne znače ako se ne iskoriste. Oživljavanjem ove proizvodnje moguće je riješiti mnoga značajna gospodarska i socijalna pitanja (od zapošljavanja i iseljavanja s vinogradarskih područja do razvoja turizma, izvoza i općenito boljeg standarda naših ljudi).
Hrvatsko je vinogradarstvo u odnosu na mnoga druga u mnogočemu iznimno, ono mora biti usmjereno na proizvodnju vina vrhunske kakvoće, jer za to postoje mnogi uvjeti, i jer će se samo na taj način ono moći nositi sa sve većom i organiziranijom konkurencijom, ne samo na svjetskom, već u skoroj budućnosti i na vlastitom tržištu. To je razlog da je i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva u zajednici s vinogradarskim stručnjacima izradilo program podizanja 13.000 ha suvremenih vinograda u razdoblju od 2004. do 2009, te ga uputilo Vladi RH koja ga je sredinom 2004. usvojila. Na temelju takvog programa popisane su za tu proizvodnju (i za podizanje maslinika) odgovarajuće zemljišne površine (koje su, kada govorimo o regiji Primorska Hrvatska, neiskorištene makije na kojima su ljeti česti požari), te putem središnjeg ureda za državnu imovinu ponuđene vinogradarsko-vinarskim tvrtkama na korištenje (uz odgovarajući koncesijski ugovor). Županijska povjerenstva za obnovu v. i v. osnovana su sa zadaćom da u tom poslu pomažu zainteresiranim ulagačima, koji su u razdoblju od 2003. do kraja 2005. već posadili 4090 ha novih vinograda, s tim da bi ubuduće tempo obnove morao biti brži. Očekuje se da će tome pridonijeti i upravo donijeti novi Zakona o poljoprivrednom zemljištu i u okviru istoga osnivanje Agencije za poljoprivredno zemljište, kao i druge mjere upravnog i inspekcijskog nadzora kojima će se poticati okrupnjivanje posjeda i osposobljavanje tla za suvremenu proizvodnju.

Riječ-dvije o označavanju vina s oznakom zemljopisnog podrijetla i o drugim važećim propisima

Vinorodna područja u RH
Prema trenutačno važećem Pravilniku o označavanju vina oznakom zemljopisnog podrijetla, (NN 7/05.) i listi zemljopisnih oznaka (NN 6/04.) te drugih važećih propisa, regija Primorska Hrvatska podijeljena je u pet podregija i trideset i jedno vinogorje, a regija Kontinentalna Hrvatska u sedam podregija i trideset i pet vinogorja. Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) propisan je sortiment dopuštenih kultivara posebno za svaku podregiju. Privremeno dopušteni su oni koji su zatečeni u pojedinim vinogorjima na dan stupanja na snagu cit. Pravilnika, a ne nalaze se na popisu u tom dokumentu. Zabranjene sorte su direktno (izravno) rodeći hibridi i, dakako, sve one sorte koje nisu navedene u prve dvije skupine, s tim da je njihov uzgoj dopušten do biološke amortizacije zatečenih nasada. Potpuni podaci o podjeli na regije, podregije i vinogorja, te o dopuštenim, odn. zabranjenim sortama v. l. kod nas, navedeni su pod pojmom regionalizacija vinogradarskih područja u RH, pa se iz tih razloga one ovdje ne ponavljaju.

Vinogradarska regija Kontinentalna Hrvatska

U regiji Kontinentalna Hrvatska, gdje se na podnožjima i obroncima brojnih brda i gora sjeverno od Kupe i Save od davnina uzgaja v. l., vodeće su bijele sorte među kojima posebno mjesto pripada graševini. Jednako kao i u regiji Primorske Hrvatske, o bogatoj tradiciji vinogradarstva na ovom području svjedoče brojni nalazi poput onih iz Krapine, Vinagore, Lobora i Petrijanaca. Premda je loza na ovim prostorima uzgajana i prije, počeci v. i v. povezuju se uz rimskog cara Oktavijana Augusta (63.-14. pr. Krista) kada su krčene prve šume, a na paljikama sađeni prvi vinogradi. Po tom je caru današnja Moslavačka gora prozvana Mons Claudius, a zapis o tome ostavio nam je antički geograf Ptolomej koji je živio u II. stoljeću.

Čuveni kutjevački podrum
Na brz razvoj v. i v. i ovog područja utjecalo je i širenje kršćanstva. To naročito vrijedi za srednji vijek u kojem vinogradarstvo ima ogromno gospodarsko značenje. U to doba, osim vinograda u vlasništvu imućnijih vlastelina, mnogi su u posjedu Crkve, kakav je primjer i na području nekadašnje opatije Kutjevo (Valisa Aonesta de Gotho sen Kuttyevo; 1232.-1536.) gdje djeluje svećenički red cistercita. Mogli bismo tako nabrajati mnoge zanimljive podatke o usponu vinogradarstva (npr. na južnim obroncima Medvednice, o čemu postoje zapisi i u Zlatnoj buli iz 1220.), ali i o njegovu padu (npr. nakon provale Turaka). O daćama zvanim gornicama i desetinama, te o raznovrsnoj i velikoj proizvodnji vina potkraj XVIII. st. kada se ona cijeni na više od milijun vjedara (što je u novcu bilo više od vrijednosti tadašnje proizvodnje žita), o uzrocima seljačkih buna u Hrvatskoj i o drugim zanimljivostima, zbog ograničenog prostora nećemo govoriti pobliže. Dodajmo samo da novo razdoblje vinogradarstva u Hrvatskoj počinje 1841. osnivanjem Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva koje je sustavno unapređivalo vinogradarstvo i vinarstvo, a čije smo samo pojedine zaslužne članove i suradnike (Stražimir, Trummer, Vukotinović, Štriga, Šulek, Haulik i dr..). Utjecajem tog društva hrvatski su vinogradari izlagali vina na Prvoj izložbi u Beču (1857.) kada su naročito zapažena iločka vina a njegovom zaslugom organizirana je i Prva hrvatska izložba vina u. Sv. Ivan Zelina (1860.)i gospodarska izložba u Zagrebu (1864.) specijalizirani vinski sajam u Krapini (1904.). Pojavom bolesti i štetnika počinje propadanje loze, pa se u cilju zajedničke borbe protiv tih prirodnih neprijatelja i nailazećih gospodarskih teškoća osnivaju prve vinogradarske udruge i zadruge.

Ratovi i druge mjere gospodarske politike doveli su do stanja o kojem u svijetlu važeće regionalizacije želimo također dati bar osnovne podatke.

Podunavlje

Podregija Podunavlje

UNIQ5357d83d78e4cae5-googlemap-00000000-QINU

Baranja
Erdut
Srijem

Podregija Podunavlje obuhvaća tri vinogorja, Srijem (1750 ha), Erdut (880 ha) i Baranja (1170 ha) u kojima je uz neprocjenjiva ljudska stradanja i vinogradarstvo i vinarstvo pretrpjelo ogromne štete u vrijeme agresije na Hrvatsku (1991.-1995.), pa ono trenutačno još ni proizvodnjom (u 2005. godini na oko 3800 ha), ni prisutnošću svojih vina na domaćem i stranom tržištu nije doseglo onu razinu zbog koje je nazvano hrvatskim vinogradarsko-vinarskim draguljem. Mirnom reintegracijom u pravni i gospodarski sustav Republike Hrvatske koja je počela u tijeku 1997. godine, započeta je obnova, i redovita proizvodnja u plantažnim vinogradima Belja (Kneževi vinogradi), IPK Osijeka (u Erdutu), Vupika (na terenima znamenitog Vučedola i dr.), gdje su se i ranije uzgajali kvalitetni vinski kultivari (graševina, traminac, pinot bijeli, rizling rajnski, chardonnay, sauvignon, muškat ottonel, od bijelih, te frankovka, cabernet franc, cabernet sauvignon, merlot crni, pinot crni i dr., od crnih). Uz birani asortiman i idealne klimatske i zemljišne uvjete, ovdje su se od davnina proizvodila iznimno dobra vina, među kojima već dugi niz godina posebno i počasno mjesto pripada iločkom tramincu. U privatnom sektoru v. i v. proizvodnje, također je mijenjan asortiman, pa se još samo ponegdje mogu naći stare sorte poput slankamenke, kadarke, ružice i neke druge.

Slavonija

podregija Slavonija
U vinogradarski najprostranijoj i proizvodnjom najvećoj podregiji Slavonija s deset vinogorja (Đakovo s oko 850 ha vinograda, Slavonski Brod 1150 ha, Nova Gradiška 300 ha, Požega-Pleternica 390 ha, Kutjevo 800 ha, Daruvar 560 ha, Pakrac 20 ha, Feričanci 775 ha, Orahovica-Slatina 860 ha i Virovitica 695 ha), proizvode se raznovrsna bijela, rosé i crna vina, koja su i izvan naše domovine stekla dobar glas. Tome je uz dugu tradiciju i marljiv i savjestan rad pridonijela i stalna briga o redovitoj opskrbi tržišta finalnim vrsno dorađenim i ukusno konfekcioniranim vinima. Najpoznatije vino cijele kontinentalne regije i ovog njenog područja je graševina. To je vino (poput graševina iz Kutjeva, Slavonskog Broda, Daruvara i Đakova, vjerojatno najviše pridonijeli dobrom glasu ove podregije. Raznovrsnost ponude bijelih, rosé i crnih vina ovog kraja ogleda se i u raznolikosti kultivara, među kojima se posebno ističu chardonnay, pinot bijeli, rizling rajnski, silvanac zeleni, müller thurgau od bijelih, te frankovka (naročito iz vinogorja Feričanci), pinot crni i zweigelt i dr. Tome pridonosi i velik broj proizvođača među koje se, uz velike tvrtke poput Kutjevo d. d., PPK Orehovica, Badel 1862 i dr. uspješno ubrajaju i sve brojniji privatni proizvođači (poput vinogradarstva i vinarstva Enjingi, vinogradarstva i vinarstva Krauthaker, Vinogradarstva i podrumarstva Zdjelarević i dr.) koji u ovo vrijeme stasanja našeg tržišnog gospodarstva značajno pridonose ugledu hrvatskog vinogradarstva i vinarstva. Premda bismo o bogatoj povijesti v. i v. ovoga kraja, o pohvalama vinima i o vrijednim proizvođačima iz ove podregije mogli još dugo i razložno govoriti, zbog ograničenog prostora spomenimo tek da je dobar glas, npr. kutjevačkih vina vezan i uz već spominjanu cistercitsku opatiju (iz 1232. god.), na čijim su ruševinama nakon turskih haranja nastavili uzgoj loze novi vlasnici vlastelinstva (zagrebački isusovci od 1669. do 1773., a nakon toga, sve do dražbe 1882. Naukovna zaklada). Najveće zasluge promicanju ove djelatnosti u tom dijelu Slavonije pripadaju obitelji Turković, a na Đakovačkom području biskupu Antonu Mandiću i Josipu Jurju Strossmayeru, te brojnim drugim djelatnicima što nesebično rade za opće dobro.

Moslavina

Podregija Prigorje-Bilogora-Moslavina i Pokuplje
Južni obronci stare gore Moslavine, o kojoj smo već ponešto rekli, pogodni su za uzgajanje v. l. pa ne samo da je v. i v. u ovoj istoimenoj podregiji vrlo staro, već je ono i vrlo kvalitetno. To naročito vrijedi za vinogorje Voloder-Ivanić Grad (s oko 1400 ha), koje je proizvodnjom i raznolikošću svojih vina veće od drugog, Čazma (865 ha). Uz autohtone kultivare moslavac (furmint) i škrlet, najviše se uzgaja kraljevina, koju sustavno potiskuje graševina, a u novije vrijeme i drugi kvalitetni kultivari poput chardonnaya, rajnskog rizlinga, pinota bijelog, semillona bijelog, sauvignona bijelog. Ovdje se očuvala skoro već zaboravljena petrinjska dišeća ranina, čija vina su, upravo samo toj sorti svojstvenoj aromi prepoznatljiva. Glavno v. i v. središte je u Voloderu, gdje je već 1913. osnovana Hrvatska vinarska zadruga moslavačkih vinogradara, i gdje je na unapređenju vinogradarstva ovog kraja djelovao Lujo Miklaužić, po kojem je prozvana Udruga vinogradara i vinara moslavačkog kraja.

Prigorje-Bilogora

Podregija Prigorje-Bilogora obuhvaća šest vinogorja (Dugo Selo-Vrbovec s 940 ha, Kalnik 1500 ha, Koprivnica-Đurđevac 2150 ha, Bilogora 710 ha, Zelina 2100 ha i Zagreb 1500 ha) u kojima nije iznevjerena karakteristika cijele regije. Naime, bijeli kultivari su vodeći i među njima opet već isticana graševina, premda je hvaljeno i crno vino frankovka. I ovdje, kao i u susjednom vinogorju Hrvatsko Zagorje, tek se manja količina proizvedenog grožđa preradi i doradi za tržište (prigorska kraljevina ili križevačka graševina i vina sve brojnijih privatnih proizvođača), a mnogo veća potroši u kućanstvima ili služi za opskrbu tzv. vikend potrošača. O križevačkim štatutima i regulama po kojima se odvija pajdaška veselica rečeno je ponešto pod tim pojmom. Ovdje valja istaći da je u Križevcima osnovano naše prvo Gospodarsko-šumsko učilište (o kojem je više rečeno u natuknici poljoprivredno školstvo) iz kojega su potekli kod nas prvi školovani v. i v. stručnjaci. Jedno od šest vinogorja ove podregije naziva se Zagreb (sjeverno od Save). Zanimljivo je da je na tom području, točnije na području grada Zagreba, prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH (dokumentacija 913/93, Zagreb 1994) i to u vrijeme prije donošenje Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH, (znači prije 30. 12. 1992.) bilo oko 25.000.000 trsova, što je u odnosu na sve druge gradove i općine u RH bilo najviše. Podaci govore da je ovo vinogorje u prošlosti bilo višestruko bogatije lozom i vinom, a to potvrđuju i nazivi nekih dijelova ovog milijunskog grada, koji i danas nose vinogradarske toponime. Zagreb je naše najveće tržište vina (i ostalih alk. i bezalk. pića), sjedište hrvatske najveće vinarske tvrtke Badel 1862 d. d. i središte naših najviših znanstvenih i istraživačkih institucija i u oblasti v. i v.

Pokuplje

Proizvodnjom grožđa i vina, te njihovom doradom za tržište najmanja je podregija kontinentalne Hrvatske Pokuplje s tri vinogorja (Karlovac 850 ha, Petrinja 220 ha i Vukomeričke gorice 950 ha) u kojima vinogradarstvo nema značaj kao u Slavoniji ni kao na Plešivici, jer su ovdje i uvjeti za tu djelatnost nepovoljniji. U starijoj literaturi nalazimo podatke iz kojih je lako zaključiti da je i na ovom području u prošlosti vinogradarstvu pridavana veća pozornost. Petrinjska ranina i ovnek žuti autohtone su sorte ovog kraja, o čijoj bi gospodarskoj vrijednosti naša vinogradarska znanost morala dati svoj sud.

Plešivica

podregija Plešivica
Podregija Plešivica s pet vinogorja (Samobor 500 ha, Plešivica-Okić 880 ha, Sveta Jana 800 ha, Krašić 330 ha i Ozalj 770 ha) proteže se padinama i podnožjem južnih obronaka Plešivice, Okića, Samoborskog i Žumberačkog gorja koje ih štiti od sjevernih vjetrova. I ovdje su nažalost mnogi izrazito vinogradarski položaji u nagloj vikend izgradnji za relativno malu zaradu nepovratno žrtvovani. Ipak, pretežni dio plešivičkih amfiteatara krasi vinova loza i na njihovom gornjem rubu načičkane drvene kleti, čiji sklad ponegdje prekidaju novogradnje, nerijetko okružene živicama i crnogoričnom, za ovaj kraj neuobičajenom vegetacijom čempresa i cedra. Iznimno povoljni mikroklimatski uvjeti s obiljem sunca uz stoljećima pažljivo birani sortiment i, dakako, marljive ruke vinogradarskih djelatnika stvaraju ovdje skladna, blago aromatična i nerijetko kisela, uvijek svježa i pitka vina koja su naročito tražena i cijenjena u tek dvadesetak kilometara udaljenom Zagrebu. O vinogradarstvu ovog kraja sačuvani su pisani dokumenti stari više od šesto godina (točnije, iz 1370. godine), a mnogi zapisi bilježe posebne vinogradarske položaje (poput Mladine npr.) čija se vina i danas uvrštavaju među najbolja. Zadružni duh koji je ovdje dugo njegovan očuvao je vinogradarstvo u najtežim vremenima, utjecao je na prilagođavanje sortimenta, preradbe i doradbe vina suvremenim zahtjevima tržišta.
Stari uzgojni oblik vinove loze (MP)
Uz zadružne vinarije (Gornji Desinec, Plešivica) i druge vinarske organizaciju u tom kraju (s podrumima u Gornjoj Reki, Mladini i Krašiću), te podrum u Sv. Jani, sada vino dorađuju i nude na tržištu i mnogi privatni proizvođači, od kojih su neki (poput vinogradarstva Tomac, Velimir Korak i dr.) značajna priznanja za svoja vina dobili na domaćim i na međunarodnim izložbama. Raduje činjenica da se uz stari kvalitetni sortiment (kraljevina, zelenac slatki bijeli, veltlinac crveni..) i ovdje sve više sadi graševina, ali i rajnski rizling, neuburger, traminac, pinot bijeli, chardonnay i druge sorte, od kojih su mnoge zaštićene i prisutne na tržištu. Od crnih kultivara vodeći je portugizac, od kojeg proizvedeno mlado vino sve više cijene u susjednom Zagrebu, poglavito u vrijeme trajanja vinskih slavlja prozvanih “Zagrebački dani portugisca”.

Zagorje-Međimurje

Podregija Zagorje-Međimurje
Podregija Zagorje-Međimurje brežuljkast je kraj sa šest vinogorja (Međimurje 1100 ha, Varaždin 3280 ha, Ludbreg 490 ha, Krapina 1030 ha, Zlatar 1850 ha i Zabok 1340 ha) koja se međusobno samo na prvi pogled neznatno razlikuju. Najveći broj zagorskih vinograda smjestio se na rebrastim brežuljcima blagih, a ponegdje i strmih nagiba s kojih se pružaju nezaboravni vidici na zelene plodne doline i modre šumovite gore (Ivančice, Medvednice i dr.). Ovdje se pretežno uzgajaju stare kvalitetne bijele sorte (belina, lipovina, kraljevina, plavec žuti i druge), čije grožđe proizvođači prerađuju u svojim kletima i još uvijek mnogi na tradicionalan način. ponajviše za vlastite potrebe. Vina su svjetla, lagana, kiselkasta, a u lošijim godinama i kisela, pa otuda i navika da se skoro redovito piju pomiješana s kiselicom (kao gemišt). Za razliku od Zagorja, u međimurskom dijelu ove jedinstvene podregije, uz kraljevinu, sortu starijeg sortimenta, sve se više uzgaja graševina, moslavac i rizling rajnski, dok su ostale bijele (pinot bijeli, silvanac, traminac, chardonnay, muškat ottonel i dr.) i crne sorte (portugizac, frankovka) prisutne znatno manje. Među potrošačima opravdano se najviše cijene vina iz Vinice, Varaždin brega, Štrigove, Urban brega i nekih drugih područja, a u tome (uz pogodan položaj vinograda i pravilnu agrotehniku i ampelotehniku), dio zasluga valja pripisati nekad razvijenom zadružnom pokretu (u Desiniću, Vinici, Pregradi, Krapini i dr.) i suvremenoj preradbi grožđa i proizvodnji vina u Začretju, Štrigovi, Varaždinu i kod mnogih privatnih proizvođača, koji sve više brinu o zaštiti svojih vina i o njihovoj suvremenoj doradbi.

Vinogradarska regija Primorska Hrvatska

U regiji Primorske Hrvatske, čije granice omeđuju razvedene obale kopna i mnogobrojnih otoka uz Jadransko more s jedne, i planinski lanac Dinarida s druge strane, uzgajaju se pretežno sorte crnog grožđa i analogno tome ponajviše proizvode rujnocrvena vina.
Najsjevernija podregija Primorske Hrvatske je Istra, s ukupno oko 6150 ha vinograda, od čega najviše uz njenu zapadnu obalu. Blaga suptropska klima, naročito priobalnog dijela, tog nekad zvanog zelenog poluotoka, privlačila je brojne narode da bi se nakon prolaznih Grka, Rimljana i dr. u VII. st. trajno nastanili Hrvati. Mnogi nalazi materijalne kulture (poput amfora, tijesaka, nadgrobnih spomenika s motivima loze i grožđa itd.) kao i pisane povijesti i u narodu još rabljenih toponima (Kalavojna..) govore o prošlosti vinogradarstva i vinarstva ovog područja.

Istra

vinogorja Istra i Hrvatsko primorje
Ekološke različitosti, koje na malom prostoru prelaze, reklo bi se, u kontraste, uvjetuju raznolikost v. i v. proizvodnje. U tri vinogorja Istre (Zapadna Istra 5840 ha, Centralna Istra 210 ha i Istočna Istra 100 ha), među preporučene kultivare (Pravilnikom o Nacionalnoj listi…,NN 159/04.) svrstano ih je dvadeset i jedan. Na cijelom istarskom poluotoku vodeća je bijela sorta malvazija istarska bijela koja je osnova proizvodnji brojnih vina s k.z.p. iz kategorije kvalitetnih i manjeg broja vrhunskih. Ostale sorte za bijela vina (chardonnay, pinot bijeli, pinot sivi, muškat ottonel i dr.) proizvode se u znatno manjem opsegu, a proizvodnja muškata bijelog (momjanskog) bila je skoro potpuno iščezla, ali se, zaslugom mladih vinogradara i vinara uzgoj tog kultivara ponovno obnavlja.

Nekad vodeći crni kultivari teran i rafošk, iz kojih se proizvode istoimena zaštićena vina s k.z.p. (motovunski teran i dr.), polako ali sigurno prepuštaju mjesto vinima proizvedenim iz drugih kultivara među kojima poglavito merlotu crnom i cabernet sauvignonu, od kojih su neka svrstana i među vrhunska. U skupini rosé vina spomenimo bujsku hrvaticu i porečki rosé cabernet sauvignon.

Hrvatsko primorje

Za razliku od Istre, gdje je proizvodnja veća i raznolikija, u vinogorjima podregije Hrvatsko primorje s pet vinogorja i ukupno oko 2480 ha vinogradarskih površina, (gdje je uz kvarnerske otoke i otok Rab svrstan i sjevernodalmatinski otok Pag), ona je svedena na manji opseg i tek nekoliko zaštićenih vina među kojima se ističe kvalitetno vino žlahtina, koju najviše proizvode i tržištu nude brojni proizvođači iz Vrbnika. Svoja vina štite i uglavnom lokalnom tržištu nude i proizvođači s otoka Paga (gegić), otočića Suska (trojišćina) i iz Vinodola (žlahtina, cabernet sauvignon i dr.).
Za razliku od svih ostalih susjednih vinogradarskih područja, kao izuzetan geološki do sada ne objašnjeni fenomen valja spomenuti otok Susak, (površine od 3,75 km2 sa 351 ha tla pogodnog za obradu), koji je sazdan od praporasto-ilovasto pjeskovitog tla, čiji su nanosi debeli oko 100 m (najviši vrh otoka je Garba 98 m/nad morem) i na kojem je u prošlosti čak 79,77% (ili 280 ha) bilo pod vinogradima. To je razlog da je taj otok u doba (prije 1957. godine) zvan "plovećim vinogradom". Spomenimo i podatak da najstariji spomen imena ovog otoka potječe iz 884. godine, te da ga u darovnici spominje (pod latinskim imenom Sansocouo) i hrvatski kralj Krešimir. Brojne autohtone sorte europske vinove loze (sušćan crni, susac crni, susac bijeli, trojišćina i druge, koje tek valja suvremenim molekularno-genetičkim postupcima determinirati) poseban su interes ampelografa i vinogradara koji nastoje očuvati kultivare čiji je opstanak ugrožen.
Rijeka, najveće središte u toj podregiji i najveća hrvatska luka, značajan je tranzitni i doradbeni centar za vina što potvrđuju i podaci da je u ovom gradu između dva svjetska rata (od 1920. do 1940.) djelovalo čak 10 vinarskih poduzeća čiji je rad naslijedila tvrtka Istravino, koja se pročula proizvodnjom vermuta, prošeka, gaziranog pjenušavog vina bakarske vodice i doradi stolnih i kvalitetnih vina iz drugih vinogorja.

Sjeverna Dalmacija

Podregija Sjeverna Dalmacija s oko 3600 ha pod vinogradima ima 8 vinogorja smještenih pretežito na prostoru Bukovice i Ravnih kotara, a tek manjim dijelom i na obalno-otočkom području. To su Zadar-Biograd s oko 240 ha, Benkovac-Stankovci 980 ha, Promina 300 ha, Pirovac-Skradin 800 ha, Knin 180 ha, Drniš 350 ha, Šibenik 400 ha i Primošten 320 ha. Bez obzira na ujednačenost ekoloških uvjeta najvećeg dijela ove podregije i veliku proizvodnju stolnih bijelih (iz grožđa trbljan i dr. kultivara) i crnih vina (plavina i druge autohtone sorte) ona se je na tržištu pročula po vinima autohtonih sorata s posebnih položaja kao što su primoštenski babić crni i oklajski debit (odnosno oklajska žutina). Novi vinogradi na položaju Kurlat, kraj Benkovca, promijenit će vinogradarsku sliku ovog područja. Naime, uvođenje (introdukcija) novih crnih (grenaš (grenache) crni, carignan, syrah), odnosno bijelih sorata (ugni blanc i dr.) već je dalo određene učinke koji će u skoroj budućnosti još više poboljšati raznovrsnost ponude vina toga kraja.
Proizvodnja stolnog grožđa što je 1987.-1990. godine bila procijenjena na 42.000 dt/godinu, trebala je promijeniti karakter dotadašnje vinogradarske proizvodnje. Iako su postignuti rezultati najavljivali daljnja kretanja u tom pravcu, agresijom na RH ta su kretanja zaustavljena i, kako izgleda, odgođena za dulje vrijeme.
Najveći centri preradbe i doradbe vina u ovoj podregiji nalaze se u Zadru, Benkovcu i Šibeniku.

vinogorja Sjeverna Dalmacija, Dalmatinska zagora, Srednja i južna Dalmacija

Dalmatinska zagora

Podregija Dalmatinska zagora, s oko 2000 ha pod vinogradima, podijeljena je u 3 vinogorja među kojima je Sinj-Vrlika s oko 120 ha najmanje. U vinogorju Imotski zasađeno je oko 700, a u vinogorju Vrgorac oko 1200 ha vinograda. Uz tradicionalni sortiment ove podregije (ninčušu, pagadebit (odnosno debit), plavinu, trnjak i dr.) koji se pretežito prerađuju i troše u domaćinstvima (poput na području Sinja poznate svijetle hrvaštine) najzastupljenija je kujundžuša iz koje se, naročito u vinariji Imotski, proizvodi istoimeno lagano i pitko vino.

Srednja i južna Dalmacija

Podregija Srednja i južna Dalmacija obuhvaća najveći broj vinogorja Dalmacije (12) od kojih je sedam na otocima Mljet, Korčula, Lastovo, Vis, Hvar, Brač i Šolta), a pet na njenom kopnenom dijelu Kaštela-Trogir, Split-Omiš-Makarska, Neretva, Konavle i Pelješac). U tijeku 2004. godine u ovoj je podregiji bilo pod vinogradima oko 4450 ha. I ovdje, slično kao i u Istri, nalazimo obilje podataka koji govore o bogatoj v. i v. prošlosti. Uz nalaze vinskih posuda (amfora i čaša za vino) i drugih predmeta materijalne kulture takve vrste, pa i najstarije pisane pohvale (viškom) vinu (Agatarhid) spomenimo pronađeni i sačuvani srebrni i bakreni novac grada Pharosa (Stari Grad, na otoku Hvaru) iz III. st. pr. Krista s likom koze, simbolom vinogradarstva (s obzirom na to da je upravo kozja koža bila nezamjenjiva u izradi mješina), odnosno pronađeni novac grada Isse (Visa) s likom amfora i grozda iz 385. godine prije Krista. Vodeća i gospodarski najznačajnija sorta v. l. ovog područja je plavac mali crni. Njen se uzgoj preporučuje u svim vinogorjima podregije. Ta je sorta osnova proizvodnji vrhunskih hrvatskih crnih vina poput dingača, postupa, zlatan plavca, pharosa i plavca bol. Broj drugih kultivara crnog grožđa izuzev plavine (naročito u neretvanskom vinogorju), te dobričića (u vinogorju Šolta) i nekih novo uvedenih (saperavi, merlot crni, cabernet sauvignon.) znatno je manji i služi uglavnom za sljubljivanje s drugim crnim vinima. Spomenimo i činjenicu da je naša najpoznatija crna sorta plavac mali nastala u davnoj prošlosti križanjem autohtonih dalmatinskih kultivara crljenka kaštelanskog (u svijetu poznatijeg kao zinfandela) i dobričića, i da će ponovno vraćanje uzgoju i tih sorata vjerojatno promijeniti sliku dalmatinskog vinogradarstva.
Udio bijelih kultivara u sortimentu podregije zaostaje u odnosu na crne ali je zato njihov broj i raznovrsnost vrlo zanimljiv s ampelografskog i enološkog stajališta. Tu spadaju vugava, pošip, grk, malvasija dubrovačka, cetinjka i neke druge autohtone sorte, a u novije vrijeme i novo uvedene (poput ugni blanc, rkaciteli i dr.). Svi su ovi kultivari (i od njih proizvedena vina) u ovom leksikonu pod njihovim imenima posebno opisani.
Razvoj tržišta i naročito turističke privrede, potaknuo je izgradnju suvremenih proizvodnih i doradbenih pogona za grožđe i vino, a u tome, uz veliku vinarsku organizaciju Dalmacijavino iz Splita, prednjače mnoga druga poduzeća i zadruge, a u novije vrijeme i sve brojniji i na tržištu prisutniji privatni (obiteljski) proizvođači.
Izvoz vina iz RH iz godine u godinu podosta varira i kreće se od 165.000 do 360.000 hl. Ranije se pretežiti dio vina izvozio u rinfuznom stanju i služio za sljubljivanje s vinima kupca, a to znači da se ta vina na tržištu nisu deklarirala kao hrvatska. U novije doba vina se izvoze u bocama. Sve druge proizvedene količine vina troše se na domaćem tržištu, a dio te potrošnje posredni je oblik izvoza kroz turizam. Potrebe domaćeg stanovništva i ugostiteljsko-turističke privrede u RH veće su od proizvodnje u Republici, pa se značajne količine vina dovoze iz drugih država, s tim da dosadašnju praksu uvoza vina u bačvama (za sljubljivanje i proizvodnju stolnih vina bez oznake kontroliranog podrijetla), sve više zamjenjuje uvoz vina u bocama kao kvalitetnih i vrhunskih.

O značaju vinogradarstva u gospodarstvu RH

Proizvodnja stolnog grožđa uz posebne ekološke uvjete zahtijeva i mnoge druge (npr. navodnjavanje), a takve lokacije na području RH nalazimo kod nas samo na prostorima oko Zadra i na prostorima uz donji tok rijeke Neretve. Bogati do sada obavljeni znanstveni istraživački rad i na manjim parcelama postignuti rezultati obećavaju razvoj ove dosad zapostavljene grane vinogradarstva.
O značenju v. u gospodarstvu Hrvatske govori i podatak o broju zaposlenih osoba u neposrednoj proizvodnji, i još više onih koji posredno ostvaruju egzistenciju iz ove djelatnosti (baveći se vinarstvom i drugim poslovima iz prehrambene industrije, trgovinom grožđa i vina, proizvodnjom ambalaže, zaštitnih sredstava, alata itd.) barem još trostruko toliki. S obzirom na to da u RH na mnogim područjima postoje idealni i jedinstveni klimatski, zemljišni i drugi uvjeti, realno je očekivati brži razvoj v. i v. na suvremenim osnovama.
Vidi: regionalizacija vinogradarskih područja u RH, zone prema A. J. Winkleru, opise vinogradarstva za svaku od navedenih podregija, poljoprivredno školstvo, Agronomski fakultet u Zagrebu, zagrebački vinogradi, Hrvatske vinogradarske regije, podregije i vinogorja.

Osobni alati
Drugi jezici